Malo sam čitala na stranicama MZOŠ-a... Naš ministar kaže da će besplatno studiranje imati oni koji ispunjavaju svoje obveze. Na FER-u je oko 400 studenata palo Matematiku I, oko 300 Osnove elektrotehnike i Digitalnu logiku (za nju nisam sigurna koliko), oko 250 (?-tu negdje) Programiranje, dakle, puno onih koji nisu ispunili obveze i morat će platiti. To je nakon prvog semestra. Mislim da je padalo oko 30-40 posto studenata po predmetu jer nije isti broj studenata, najviše ponavljača je na Matematici i Osnovama, oko 900, 650 novih i ponavljači, na Programiranju ih je oko 750-800, jer je manje ponavljača. Ako se na jesen upiše isti broj studenata na Matematici će ih biti oko 1000, uvaživši pedesetak koji će odustati od fakulteta. Možda ih više odustane, ne znam koje su statistike odustajanja niti koje su statistike polaganja ispita novoupisanih studenata, a koje  ponavljača.

U redu je da se plaća ako student ne ispunjava obveze. Ali mislim da bi početni izbor studenata morao biti temeljitiji, tako da oni sami uvide je li taj fakultet u okviru njihovih mogućnosti. Prije oko 6 godina djeca branitelja su se upisivala ako su na prijemnom prešla prag koji nije bio visok. Znam nekoliko tako upisanih mladih ljudi koji su izgubili 2-3 godine svojeg života pokušavajući studirati fakultet koji je bio iznad njihovih mogućnosti. Kako skupo, za njih same, za njihove roditelje i naravno, za državu.

Za mene je veliko iznenađenje loš rezultat kolega iz razreda moga sina od kojih se je, po svemu, trebao očekivati bolji rezultat. Možda nisu dovoljno učili?! Mislim da bi to mogao biti jedan od razloga.

Besplatno studiranje je jako skupo ako se studij ne završi.

Završivši ovaj post uočila sam na vijestima Index portala članak o studentici koja je u indeksu krivotvorila potvrde o položena dva ispita, zbog čega je protiv nje podnesena kaznena prijava, što je posve u redu. Ali onda sam se sjetila bivše ravnateljice jedne zagrebačke gimnazije koja je svojem učeniku koji je ponavljao razred krivotvorila svjedodžbu tog razreda i on se tako upisao u viši razred druge gimnazije. Jadnica je kažnjena pa je sada ravnateljica jedne zagrebačke osnovne škole, mislim na Gornjem gradu, nisam sigurna.

Donosi se novi zakon o prosvjetnoj inspekciji. I po starom su oni mogli podnositi prekršajne i kaznene prijave, da su to htjeli. Taj zakon ću malo kasnije komentirati.

Druga zanimljiva vijest je o 31-godišnjoj učiteljici iz Colorada koja se seksala sa 16-godišnjim učenikom, zbog čega je završila u zatvoru. Po našem Kaznenom zakonu 41-godišnji muškarac može to raditi s 14-godišnjakinjom ako je pristala. Spomenuti slučaj u Coloradu sigurno nije bio silovanje maloljetika, ali je protuzakonit jer odrasla osoba zna što je dopušteno i što je etički, a dijete ne zna. Po definiciji UN djeca su sve maloljetne osobe. Zanimljivo je da 93 posto od 850 anketiranih učenika smatra dobnu granicu od 14 godina preniskom, 43 posto njih bi je podiglo na 16 godina, a većina na 18.

Prije nekoliko godina me je jedan bivši učenik ozbiljno pitao znam li koje su seksualne mogućnosti 17-godišnjaka. To nije bilo pitanje za akademsku diskusiju, već ponuda, koju je pojasnio, za slučaj da ga nisam shvatila. Znao je da sam stara kao njegova majka. Danas djeca lako dolaze do svih sadržaja i imaju manje inhibicija svake vrste. Ali ne pišu djeca zakone, nego odrasle osobe. Po rezultatima ankete ispada da bi djeca napisala bolje zakone.

Ne samo da smo u banani, kako nam je jezgrovito objasnio bivši premijer, mi smo banana-država.

 Dobro je rekao Branko Borković "Dok smo mi ratovali oni su smišljali sotonske zakone kako da se pokrade Hrvatska. Od Hrvatske su stvorili jedan veliki šoping-centar u kojem se sve prodavalo po jednu kunu." (Zato valjda i nije bilo važno hoće li u Kaznenom zakonu biti brojka 14, 16 ili 18, bilo je prečih zakona.) Još je poručio da je izdajica svatko tko ne poštuju Ustav i zakone Republike Hrvatske. To sve i ja mislim.

Očito smo mi ipak skijaška nacija.  Zato se nadam da se naš jedini olimpijski centar  neće, nakon požara, prepustiti propasti i onda privatizirati za 1 ili 2 kune. Nadam se da Irena, mister Dokli, moj školski Zdravko i svi oni dragi dečki i dame sa skijališta i restorana neće ostati bez posla i da će se naći neko rješenje za sanaciju.

Ako je šteta 25 milijuna kuna nešto će dati osiguranje. Ostatak novaca se može lako osigurati ako se ima dobre volje. U stvari je sramota da Bjelolasica još uvijek nema topove za snijeg. Utrka koju je Sljeme dobilo je značila da jedan tjedan školskih praznika djeca iz Zagreba ne mogu na skijanje zbog te utrke. Zašto to radimo tako?

Lani sam bila tri dana u Mallnitzu, preporučam skijanje na Molltaleru, Ankogel mi se ne sviđa. Kad sam se noću šetala s prijateljicom Sanjom ona je svako malo uzdisala od ljepote. Moji prijatelji iz Belgije dolaze ljeti u austrijska sela.  A mi ništa ne znamo napraviti s potencijalima koje imamo.

Moji prijedlozi za uštedu:

Natjecanja učenika se mogu obaviti u jednom danu, ili najviše dva, ne moramo boraviti u hotelima tri dana na račun MZOŠ-a i pri tome si još zaračunati dnevnice. Ako zaračunamo sva natjecanja, evo novaca za obnovu Bjelolasice. Skupa s topovima.

Isti novac ćemo dobiti ako ukinemo višednevne seminare na kojima se ne nauči ništa što ne može biti naučeno u jednom danu.

Spasite Bjelolasicu!

Ovih se dana naši dužnosnici opravdavaju zašto su si dijelili stanove. Najbolji je Nadan Vidošević koji kaže da mu je puno članova obitelji poginulo u 2. svjetskom ratu. Onda bi mojoj baki trebalo posmrtno dodijeliti stan jer joj je iza tog rata od pet sinova ostao samo moj otac i to bez desne ruke do ramena. Zakopala je i njega, dobio je infarkt na dan kad je JNA napala Sloveniju. Tete pričaju da je s prozora noću dozivala svoju djecu očekujući da će, po narodnom vjerovanju, u mraku vidjeti svjetlo njihovih duša. Ali svjetla nije bilo.

Prošli rat odnio je 3 njena unuka, od 4. (Peti unuk, blizanac mojeg starijeg brata,  je umro nakon poroda, u mojoj obitelji je opasno biti muško.) Smrt prvoga od njih, najstarijeg,  je i nju ubila . Smrti ostale dvojice nije doživjela. U njenoj staroj drvenoj kući živi moja omiljena teta i piše poeziju. I uzgaja kokoši koje nose najbolja jaja na svijetu. Dodijeljeni stan bi joj omogućio da konačno malo udobnije živi. Mislim, i naši političari su si dodjeljivali stanove kad su ih već imali, ponekad i nekoliko, pa ne vidim zašto ne bi, po kriteriju gospodina Vidoševića, i mojoj teti bio dodijeljen stan.

Znate li u čemu je razlika između moje tete i sve te naše političke gospode?

Ona ne bi uzela stan da joj ga netko i ponudi.

Moj bivši školski Tihomir Dujmović me je danas natjerao na još malo razmišljanja kad je u svojoj kolumni napisao da je HDZ stvorio Hrvatsku i da je HDZ  uništio Hrvatsku. Pa sad, kad to malo pogledamo s povijesnog stajališta... Hrvatska je nastala kad su nestajale sve države formirane nakon 2. svjetskog rata. Raspala se Čehoslovačka, Njemačka se ujedinila, SSSR se raspao. U čemu je razlika u odnosu na Jugoslaviju? Oni su to obavili bez rata. Kad izgubite one koje volite vrlo intenzivno se pitate jesu li se stvari mogle drugačije odvijati. Da li je suptilnije vođenje politike moglo spriječiti rat? Pečenje volova i veličanje ustaštva nije baš bilo neko oličenje suptilnosti. Sama planiranja obrane gradova su bila debilna jer je npr. Varaždin dobio istu količinu oružja kao Vukovar, jer su podjednake veličine. Dragi Bože! Sada znamo da je buka topova oko Vukovara i Dubrovnika prikrivala puno toga. Znali smo i prije, ali se šutilo, a sada se piše i govori.

Hrvatsku je stvorio hrvatski narod koji se na referendumu opredijelio za samostalnu državu.

Tko ju je uništio,  odgovorio je gospodin Dujmović.

Ali u stvari, svi smo ju uništili. Kad smo šutili, a vidjeli smo što se zbiva, kad smo gledali nepravde, nepotizme, krađe i sva ostala nepoštenja i zavlačili se u svoje rupe i govorili da ništa ne možemo. Ako smo svoju djecu odgajali da pognu glavu pred gramzivcima koji su hlepili za vlašću, a nisu znali što da rade na položajima kojih su se dokopali po vezama, a ne po sposobnostima. Ako nismo djecu (na)učili da dignu glavu i da paze da im obraz ostane čist i mi smo uništavali našu Hrvatsku.

Nismo dovoljno učinili da postane kakva je mogla postati. Sram nas bilo!

Moja sestrična je kćer mamine sestre koja se udala za Muslimana iz Jajca. U ratu su svi pobjegli iz Bosne u Nizozemsku.  Dobili su državljanstva, dobro žive, ali njihova su srca u Bosni. Moja sestrična nije završila fakultet (mada je vrlo bistra), ali uvijek je radila. Kad je došla u Nizozemsku nije joj bilo teško čistiti po kućama da svojim sinovima može više pružiti, ali brzo je napredovala. Sada radi kao tehničarka kod jednog stomatologa, sinovi su otišli iz kuće i dobila je prvu unuku. Jedino tuguje za majkom koja se vratila u Bosnu. Ovo je njen mail koji mi je poslala prije par dana, odnosno samo dijelovi koji se odnose na komentiranje školstva u Hrvatskoj.

"Sto se tice skolstva u Hr jasno mi je da je dramaticno (vec dugo se pitam zasto se u nasim krajevima skolovanje dozivljava kao kazna, dok npr.ovdje djeca od osnovne do fakulteta uzivaju u skoli i opet se proizvode strucnjaci svih vrsta) Dalje, nije mi jasno zasto se kod nas (bar u moje vrijeme) nije cijenila tzv. socijalna inteligencija. Npr. losiji ucenik s dvojkama i mrsavim trojkama nikad nije bio omiljen medju prosvjetnim radnicima niti su mame i tate stimulirale svoju djecu da se s njim druzi ili nedajboze na njega lici. U normalnim kulturama sve vrste ucenika imaju svoje mjesto. Netko nije bas predisponiran za medicinski fakultet, ali je jako topao, iskren, sportivan ili vec nesto pa mu se to cijeni i opet ga se stimulira. Ja jos uvijek primjetim kod naseg naroda da ljude dijele na one s fakultetom i na one bez, sto je meni bez veze. Ja vec sad zelim da moja Esma bude sretna s onim sto radi i najbolja u tome, a hoce li biti tajnica, kuharica ili doktorica bas mi je svejedno.
Zar nije bolje sretna i zadovoljna kuharica nego isfrustrirana profesorica?!"

Njen me je mail podsjetio na blog jedne djevojke, ne sjećam se kako sam došla na njega, piše na engleskom, ali ne znam iz koje je države. Ona kaže da je na početku svake školske godine odlučivala da će početi učiti i da će se više truditi,  jer su joj roditelji i učitelji govorili da će ocjene biti bolje ako se trudi, ali nikada nije uspijevala. Uvijek bi završila s lošim ocjenama i dobivala iste komentare. Ona je pokušavala, ali stvari koje su joj bile zadavane su jednostavno bile preteške za nju i nije ih mogla napraviti. I uvijek se je osjećala kao gubitnik. Kako tužno.

Koliko bi bilo bolje i efikasnije ranije razdvojiti djecu. Ideja o A,B i C programu od petog razreda ili najkasnije sedmog je na žalost brzo napuštena. Svima bi bilo bolje, i djeci i učiteljima. Ideja o obveznom devetogodišnjem školovanju izgleda kao da je izmišljena da se pokrpaju satnice učitelja, jer djece je sve manje. U Nizozemskoj se djeca brzo razdvajaju, ali sustav je transparentan i kad učenik napreduje može prijeći u viši rang škole. Naša djeca mrze školu jer se u njoj ne osjećaju dobro, čak ni ona najuspješnija, a kako li je tek s ostalima.

Kada će se netko toga primiti kako treba?

Kad sam ja upisala fiziku studenti koji su došli iz MIOC-a su nama provincijalcima bili daleko nadmoćni u znanju. Njihova matematika i naša - kao nebo i zemlja. To kaže i moj prijatelj iz Australije koji je završio FER koji se tada zvao ETF.

Ove godine se na FER upisalo 8 učenika iz bivšeg razreda mojeg ferovca. To je bio razred s pojačanom matematikom, ne jedan od onih dvojezičnih, koji su u stvari opće gimnazije. Četvorica od njih su pali matematiku i moraju je opet upisivati. Ne znam koliko je ukupno upisanih palo jer će konačne statistike i ocjene biti objavljene tek u ponedjeljak, ali vjerojatno ih nije palo više od 50 posto. Dakle, što je to sada? Znam da matematička gimnazija koju je dva mjeseca pohađao mlađi sin nije neko čudo od škole, uče matematiku iz knjiga za opću gimnaziju, a informatiku  iz knjiga za  strukovne škole?! Ali MIOC?

Razmišljala sam o razlozima za ovo. Osim onih koje sam već spominjala, a to su pretrpani programi i sadržaji koji se usvajaju na najnižim razinama znanja, način rada koji ne potiče razmišljanje i ne razvija kreativnost, već pomalo zatupljuje, ozbiljan nemar i nerad jednog dijela učitelja koji rade ispod svih profesionalnih normi, ima još jedan faktor koji nisam spominjala. To je prepisivanje. Danas su djeca vrlo poduzetna, a tehnika im tu pruža brojne pogodnosti. Znam da postoje distributeri testova kojima se samo treba reći kod kojeg se profesora sluša koji predmet jer testovi se ponavljaju. Snalažljivi si mogu uštedjeti dosta truda i učenja. Ali tim stilom "snalaženja" ostanu neke rupe u znanju. Jer kad sam pitala mojeg ferovca uči li više na FER-u, nego prije, rekao je da ne uči puno više, ali on nije nikada prepisivao.

Čak se i na FER-u prepisuje. Jednom je jedan student došao do zadnjeg ispita iz Osnova elektrotehnike sa samo 20 bodova (od mogućih 65) i onda je iz zadnjeg testa dobio maksimum bodova jer je rješenja dobio sms-om. Postupak nitko ne gleda, dovoljno je zaokružiti točno rješenje. Trebao je pasti, a dobio je četvorku. Valjda su zato ove godine uveli usmeni iz Osnova. Moj ferovac ima neki gen protiv varanja pa se odbija "snalaziti" i smatra da studira da nešto nauči. Nije loš rezon. Ne znam da li se ove godine prepisuje, ali padalo se najviše na matematici na kojoj treba dati postupak zadatka, nije dovoljno zaokružiti rješenje pa,  ili je ta matematika stvarno postala ogroman bauk ili ... Ne znam.

Bolonjski način studiranja je trebao značiti i drugačiji odnos studenata i profesora. Studenti su trebali dobivati svoje mentore koji ih prate kroz studij. Trebala je postojati i neka evaluacija rada profesora. Student bi se trebao moći obratiti profesoru za savjet.  Ima li toga? Bojim se da je sve previše automatizirano. Ne znam kako ih raspoređuju u grupe, blogerica Starababa kaže da je upućena u FER pa ako svrati neka mi kaže je li to random ili po nekim pravilima. Jer nisu svi profesori isti i nije svejedno kod koga si u grupi. Najčudnije mi je što studenti nemaju puno vremena za učenje kad moraju ponoviti neki ispit. Dva tjedna imaju za pet ispita, ako neki ispit nisu položili tjedan iza su popravci. Ako ne polože ni tada pali su i nema druge prilike. Sada su dva tjedna slobodni. Bilo bi mi logičnije da su imali dva tjedna slobodno pa da su onda bili popravci. Zato se moj ferovac nije odlučio na popravljanje ocjene iz Osnova, nije znao da će ostale ispite dobro napisati i bojao se da će nešto morati ponavljati.  Od početka su ga Osnove brinule, mada je dobro počeo. Iz njih će imati najgoru ocjenu, shvatit ću to kao još jedan dokaz da je, kao i ja, dobar u prekogniciji.On kaže da se iduće godine princip polaganja mijenja  i da će imati ispitne rokove kao prije. K vragu, na njemu se stalno nešto mijenja.

Počela su natjecanja učenika osnovnih i srednjih škola. Za neke predmete zadaci dolaze sat prije početka natjecanja, a za neke (hrvatski jezik, engleski jezik, kemija,...) dan prije,  da bi se mogli na vrijeme umnožiti. Zar treba cijeli dan da se umnože zadaci za par učenika koliko se obično natječe u jednoj školi? Za jedan se sat može umnožiti 500 zadataka i s najsporijim aparatom za kopiranje. Zadaci dolaze na školski mail gdje svi imamo pristup. Bez veze sa zdravim razumom. Prošle se godine moralo ponavljati natjecanje iz geografije jer je netko provalio zadatke. Teško ih je bilo provaliti u takvim uvjetima.

Pitam se tko su autori zadataka i da li je išta promijenjeno po tom pitanju. Imena autora zadataka za natjecanja bi trebala biti javna. Tako ne bi bilo ružnih sumnji.

Zbog današnjeg natjecanja iz engleskog mi je propala dodatna iz fizike jer su učenici bili na natjecanju. Nadoknadila sam to na redovnoj nastavi. Na zapadu su manji razredi pa je lakše. Kolegica koja je ispravljala zadatke iz engleskog kaže da djeca sve manje znaju. Deja vu. Ali se natječu sve više. Cirkus.

Škola Petra Preradovića je poslala prošli četvrtak mail da se prijavimo za natjecanja do utorka - jučer. A ja sam u zapadnu školu išla tek danas - u srijedu. Tajnica nije uspjela poslati prijavu, nikakvo čudo jer su iz Preradovića poslali dopis s krivom e-mail adresom. Prijavila sam obje škole iz istočne škole. Nadam se da se neće nastaviti kako je počelo.

Čudna su ta natjecanja. Prošle godine na Olimpijadu iz fizike nije pozvan ni jedan od provoplasiranih učenika 3. i 4. razreda, a pozvan je npr. jedan učenik koji je zauzeo osmo mjesto. Što je tiče izbora eksperimentlnih radova on je bio neobjektivan, pristran i protivan propozicijama samog natjecanja za što su se nezadovoljni mentori i učenici mogli žaliti Upravi vodovoda. Komisiji koja ih je ocjenjivala se nisu mogli žaliti. Da sam i jednog trenutka bila u dilemi ne bih o tome pisala na blogu.

U petak sam u zbornici komentrala s kolegicom naslove u dnevnim novinama. Zaključile smo da je osobama koje imaju imalo dobrog ukusa najbolje  više ne čitati novine ili gledati tv jer tako samo gube živce, a ništa ne mogu učiniti.

Mirjana Sanader me je zaprepastila jednom izjavom više nego skupljenim Bukovcima. Gospođa kaže da su se oni jedini vratili 90-te u Hrvatsku.

Prijatelj mog pokojnog brata, jedan Ivica,  se vratio iz Njemačke 1990-te gdje je imao roditelje, dozvolu boravka i siguran posao Tamo  nije prodavao erotsku literaturu. Roditelji su mu rekli da ne srlja, ali on je krenuo braniti Hrvatsku. Uzeo je pušku i zauzeo položaj na prvoj crti, a ne u Zagrebu. Kuća u kojoj danas živi je izgrađena novcem roditelja i njegovim vlastitim. Svoju ženu i sina uzdržava svojim rukama (jedna je prilično oštećena od cirkulara), a ne mirovinom. I ne žali se što nije napravio drugačiji izbor. Jer njegov je obraz čist.

Iza mojeg starijeg brata je ostalo dvoje djece od 2 i 4 godine. Mirovine su u ratu bile malene i djeca su dobivala kumove. (Prva invalidnina moje majke vrijedila je kao vreća čokolina  i točno u tu svrhu je i trošena.) Jedan Hrvat iz Australije je za njih oboje godinama uplaćivao po 50 dolara mjesečno preko zaklade za takvu djecu. Kad je rat prošao došao je u Hrvatsku i želio upoznati svoju kumčad. Kad su se sreli saznalo se da on od prvog dana uplaćuje po 100 dolara za svako dijete. Rekao je da to više neće raditi preko zaklade, nego osobno preko računa. Tako su nastali vicevi o marki čarapa.

Od početka ništa nije bilo sveto. I lagalo nas se sve više.

U petak sam bila na Jalti, Jalti. Mogu se izabrati prigodni  stihovi. Npr. "Što će s nama biti sutra, dal' to netko zna? Imal' za nas novog jutra, dal' to netko zna?"

 Ili "Još pravih ljudi ima što vjeruju u spas".  Ima li? Vrijeme je da se oglase.

Moj ferovac je položio svih 5 ispita. Burna dva tjedna. Oni koji nisu položili mogu ponovo idući tjedan (samo ne znam kada će naučiti) i onda su dva tjedna slobodni.

Nedavni dokumentarac na tv-u:

Grupi čimpanzi je objašnjeno kako mogu uzeti bombon iz ladice. Morali su lupkati granom, uvlačiti granu u otvor, opet lupkati točno određeni broj puta i na kraju bi dobili bombon. Majmuni su shvatili. Zatim je isti pokus napravljen s grupom djece od 5-6 godina. I ona su shvatila.

Nakon toga je sve napravljeno isto, ali na prozirnoj kutiji i trebalo je shvatiti da se ladica može odmah otvoriti bez svih do tada potrebnih radnji. Majmuni su shvatili, djeca su i dalje lupkala.

Što se iz ovoga može zaključiti? Naravno, ne da su djeca gluplja od čimpanzi, nego da djeca slijepo vjeruju odraslim osobama i ne pitaju se koliko je glupo raditi to što se traži od njih.

Koliko godina treba dijete "lupkati" da bi shvatilo da se može lakše doći do "bombona"?

Kako se osjeća dijete ako ne dobije nagradu kad do "bombona" dođe lakšim putem jer se očekivalo da obavi sva "lupkanja", koliko god ona bila glupa i nepotrebna?

S 5-6 godina nam slijepo vjeruju. S 15, ili možda već 10,  više ne. Dosadilo im je "lupkanje". I uvlačenje.

Licemjerno je svaljivati krivnju za sve lošije rezultate naših učenika na njih i njihove roditelje. Djeca nisu rođena lijena i nezainteresirana kako ih se pokušava prikazati, niti su ih pokvarila računala. Njihovi roditelji ih, u većini slučaja, ne odgajaju da budu lijeni i neodgovorni.

Svaljujemo krivnju na one koji se ne mogu glasno braniti. Upitajmo se što mi krivo radimo ako su rezultati sve gori i ne perimo ruke od odgovornosti koja je neosporno naša.

Kad smo prije 10-20 godina čitali da se mladi Japanci ubijaju kad ne upišu ili završe željeni fakultet čudom smo se čudili. Dolazi li to k nama?

Danas sam saznala da je na fakultetu moga sina jedan mladić prošlog mjeseca skočio s trećeg kata kad je pao druge vježbe iz Digitalne logike, što je značilo da mora ponovo upisivati taj predmet. Završio je V. gimnaziju, nije došao bez nekog predznanja. Bio je s mojim sinom na vježbama iz Osnova elektrotehnike. Preživio je skok, slomio je nogu ili zdjelicu, danas je bio na ispitu iz matematike. Što reći na to?

Vidim da treba imati čvrste živce, biti jako zdrav jer nema puno prilika za nadoknađivanje propuštenog. Još ovaj tjedan treba izdržati očekujući rezultate. Sin kaže da je imao grčeve u trbuhu za vrijeme pisanja ispita. On je psihički prilično stabilan, ali vidim da to sve djeluje na njega.

Bivši miočani su zaključili da treba imati sreće jer svi profesori ne predaju jednako dobro niti ispituju jednako. Pa kod koga zapadneš u grupu. Ima neobičnih situacija u rasporedima bodova.

Najvažnije pitanje sam već postavila: Imaju li studenti koji studiraju po bolonjskom procesu bolje znanje nego prije ili ne?

Muški mozak je zbilja čudan. Prije mjesec dana moj sin nije mislio da bi mi trebao reći da je kolega s kojim sjedi na vježbama iz Osnova skočio kroz prozor na trećem katu. Barem mi je sada to rekao. Kaže da taj mladić nije izgledao kao osoba koja bi to napravila. Muškarci... Valjda bi bilo lakše razgovarati s kćerima.

MZOŠ je prebrojao  ravnatelje osnovnih škola koji nemaju fakultet i utvrdio da ih je čak 330. Gotovo pola. Još jedan zakon koji skuplja prašinu... 1999. godine je prvi put u Zakon o osnovnom školstvu unesena odredba po kojoj ravnatelj OŠ mora imati fakultet. I brzo promijenjena jer je tada bilo još više podobnih ravnatelja bez diplome. Da su bili pametni mogli su do sada tri puta završiti fakultete. Ne sumnjam da im neće i sada produžiti rokove za stjecanje diplome. Šteta što su napravili malo reda na Prometu i Ekonomiji, ravnateljima preostaju Mostar i Orašje.

Bila bi zanimljiva i statistika koliko je njih bilo član neke stranke u vrijeme svojeg  izbora. I koje stranke. I kakvim su se izuzetnim rezultatima u radu istaknuli prije nego su postali ravnatelji. I poslije.  Politika ili struka, izbor je bio jasan, ne samo u školama. Zato nam je tako kako je.

Guverner Narodne banke Rohatinski kaže da mora prije mirovine odraditi nekoliko godina u privatnim vodama jer si s državnim poslom nije osigurao starost. Cijeli život živi od plaće i nema ušteđevine. Takvi ljudi mi vraćaju povjerenje u ljudsku vrstu. Oni bi mogli povesti guske iz magle.

Odlučila sam ovih dana pisati o svojim školskim aktivnostima. I relativno bezopasnim temama. Mada imam ideja.

Jučer sam trebala imati promatranje teleskopom s mojim astronomima, ali se ispriječila viša sila. Danas sam na IRB-u pitala dr. Bosanca kako da nabavim folije za promatranje Sunca koje će uskoro imati pojačanu aktivnost. I gdje da kupim fotoaparat za snimanje preko teleskopa. Dao mi je adrese na koje mogu pitati. Idući tjedan moram poslati prijave za praktične radove iz astronomije.

U posljednje vrijeme posjetim ponekad Blogomdan- blog o filozofiji, visokom obrazovanju  i znanosti, barem kad ima temu iz osnovne ili srednje škole. Post o rezultatima Pisa testiranja i diskusiju zašto su oni loši možete pročitati na ovoj adresi:

http://blogomdan.wordpress.com/2010/12/12/citalacka-pismenost/

Ima i drugih zanimljivih tema. Nadam se da za godinu-dvije neću čitati da bolonjski način studiranja proizvodi stručnjake s manjim znanjem nego prije. Mada, kad malo bolje razmislim, takvih sramežljivih komentara sam već čula.  Moja djeca prolaze kroz te (ne)uspješne eksperimente. Lako bismo mogli dobiti odgovore, npr. pitamo firme koje zapošljavaju prve bolonjce o njihovim kvalitetama. Ja sam već pitala.

Poetiko, nadam se da ti mene počinješ shvaćati.

Danas su počeli ispiti na FER-u. Moj ferovac ima temperaturu i takav je otišao na pismeni iz Osnova elektrotehnike. Napisao ga je loše. Vidim da ga je to pogodilo. Usmeni je sutra ili preksutra, još im nisu stavili. Da je barem preksutra, da dođe k sebi. S Programiranjem, koje je u petak, stoji bolje. Osnove su ga od početka brinule. U dva tjedna pet ispita, imaju gadan tempo. Ako neki dio ispita ne polože mogu ponovo u tjednu iza ispita. Samo ne znam kada će popraviti znanje kad cijelo vrijeme nešto polažu.

Jučer smo gledali Mjesec i Jupiter. Divota. Puno bolje vidim s našeg brda, nego iz grada, zato sam donijela teleskop preko praznika kući. Zrak je čišći. Vidjele su se boje Jupiterove atmosfere i sva 4 najveća satelita. Namještanje teleskopa dugo traje. Trebam vježbati.

Počela je nastava. Opet sam u razredu. Dobar osjećaj. Djeca imaju pozitivnu energiju. Gimnazijalac je našao nešto na Facebooku što me je razveselilo. Moram mu reći da mi to pokaže. Daleko više me je razveselilo što je on konačno rekao nešto pozitivno na račun škole. Odmah sam nazvala mamu. Ona je rekla da je i njoj rekao da je u novoj školi drugačije i bolje. Aleluja! Valjda.

Ptice, ribe i potresi najavljuju loše nadolazeće godine, kažu katastrofičari.  Svaki trenutak je vrijedan i više ništa ne planiram dugoročno. Kad se sve promijeni u trenu.

Jučer su na TV-u govorili zašto djeca ne vole kazalište. Nemaju vremena za njega. Ako nakon posla odem u kazalište ili na operu to mi nije pravi doživljaj, nisam opuštena i ne uživam u predstavi. Djeca nemaju vremena i zato ne mogu naučiti uživati u takvim stvarima.

20:30 Evo i rezultata trećeg pismenog iz Osnova. Nula bodova. Usmeni je sutra popodne. Ono što me čudi je da je prijatelj koji je u par posto najboljih matematičara (ovo je bila greška, među najboljima je u programiranju, čak je i prvi ispit iz Osnova izvrsno napisao i na kraju je pao) imao 0.5 bodova, a onaj koji je skoro pao matematiku i kojem su objašnjavali Osnove jer je zaboravio otići na instrukcije ima 6 bodova. Ništa tu meni nije jasno. Ocjenjivanje je dosta komplicirano. 60 posto (bodova) nose tri pismena međuispita, 15 posto neki izlazni pismeni ispiti, 3 zadaće, 4 zalaganje i 18 posto usmeni dio ispita. Većina se bodova skuplja pismeno, za spore propast. I usmeni je dijelom pismeni jer trebaju donijeti 6 papira. Iz zalaganja ima 2 boda, mada je bio na svim predavanjima i vježbama, čak i na neobaveznim instrukcijama subotom. Nije izostao čitav semestar s nijednog jedinog sata na nijednom predmetu. Ni njemu nije jasno kako se ocjenjuje zalaganje. Prošle godine bi student s 50 bodova dobio ocjenu 2, a onaj s 54 boda 4. Mala razlika u bodovima, neznatna u ocjeni. Ako ne skupe 50 bodova mogu ponoviti neki međuispit, ali ne mogu dobiti više od dva, mada mogu imati nakon toga više bodova od nekoga tko je u prvom naletu dobio 4. Sin moga rođaka je ponavljao prvu  godinu na FER-u. Zbog Programiranja je htio napustiti fakultet. Sada ima posao snova u tvrtki za software. Plaća mu je više nego duplo veća od plaće sveučilišnog profesora, plus druge beneficije. Prije tridesete. I to je dokaz da nije važno 2 ili 4. Važna je sreća. Bez veze, ili nije?

NI gimnazijalac se nije vratio zadovoljan iz škole. Kako volim školu kao učitelj i kako mi je nekada teška kao roditelju.

Ovih se dana po novinama prepucavaju očevi Kostelić i Vlašić oko toga tko je od njihove djece i njih samih više zadužio hrvatski sport. Grozno!

To je neki čudan mentalitet, i kad si uspješan i kad si pobjednik treba odvagati tko je uspješniji i tko je veći pobjednik. A kako li je tek luzerima?! Onima koji se bave sportom godinama i ne postignu uspjehe i ne mogu živjeti od sportskih primanja i reklama.

Tako je, bojim se, i u drugim kategorijama. Natjecanja su u školama izgubila svoju svrhu. Sada će početi jurnjava u kojoj će se dobri učenici natjecati u nekoliko kategorija. Tisuće njih će sudjelovati u natjecanjima, a zadovoljnih će biti malo. Dobro je dok je pošteno, ali nije uvijek. Jer "na tronu može biti samo jedan" i trona se treba dokopati pod svaku cijenu, tako neki rezoniraju. I još sami sebe uvjere da je to u redu.

Moj je gimnazijalac pisao preko praznika neke eseje za zadaću iz hrvatskog jezika. Jedan od njih je o našoj himni. Na kraju je trebao napisati što u njemu budi himna.

Što budi u nama svima? Kad se sjetimo onih koji su je slušali s jednom rukom na srcu, a drugom u našem džepu jer su krali svima nama. Što slušanje himne budi u mladih od kojih više od 60 posto želi otići u inozemstvo (i moj je gimnazijalac to napisao u eseju, ali je kasnije izbacio)?

Ponos i rodoljublje? Možda na trenutak, dok se ne suočimo sa stvarnošću.

Otkad se pojavio program HNOS-a ja, kao učenik, nisam primjetio bitne promjene. Istina, uvedeni su blok satovi, ali veće promjene u sastavu škole nisam primjetio. Uzgred, razrednik nas je stalno podsjećao na to da smo mi jedna od eksperimentalnih škola umjesto da nam da povoda da mi to ne zaboravimo. Većina predmeta se nije bitno promijenila, ostali su shvatljivi koliko su bili i prije HNOS-a. Tako su matematika i kemija ostale sasvim iste, iako su one uvijek bile teške i komplicirane pa smo očekivali njihov preustroj. Hrvatski je također ostao isti, dosadan, kompliciran i šta je najvažnije, težak. Zemljopis, glazbeni i likovni se također ne bi mijenjali da nisu došli novi nastavnici, a s njima i drugi načini objašnjavanja.Engleski se nije uopće promijenio, što i nije baš dobro. Naime, vrlo smo neposlušni pod satovima engleskog. Povijest se isto trebala promijeniti, ali nije. Pod njom je ostao isti nered kao i prije. Biologiju nije ni trebalo, kao ni fiziku poboljšavati pa i nije. Doduše, fizika je poboljšana jer je nastavnica kupila dodatnu opremu za eksperimente. Tehnički, predmet pod kojim nas nastavnik pušta da sami pišemo lekcije i učimo također se nije promijenio.

Toliko o promjenama na koje je potrošeno podosta novaca.

Dujmović u V.listu šizi na predsjednika Josipovića što ne nosi lentu. Posvetio je tome puno više nego kleptomanima, kako ih je sam nazvao.Da smo u početku imali skromne političare koji ne čeznu za kićenjima sigurno ne bi bilo ovako kako je.

Ovu sam pripovjetku pročitala prošle godine, mislim da joj je autor talijanski pisac. Zabavna je i poučna.

Student biologije uči zoologiju jer je već pao ispit i ovo mu je zadnja prilika. Profesor je jako strog i ruši za svaku sitnicu. Noć prije ispita student odluči prošetati da smiri živce. Uoči grupu skinheadsa kako zlostavlja crnca i nevoljko mu pokuša pomoći pri čemu zadobije smrtnu ranu. Dok on umire skinheadsi se razbježe. Crnac je u stvari, voodoo čarobnjak na školovanju u Europi i on studenta, prije nego je umro, pretvori u zombija.

A zombiji su posvećeni stvari koja ih je zaokupljala prije nego su umrli. To je njemu ispit koji treba položiti. Zombi više ne funkcionira kao ljudsko biće, ali može proći kao jedno neuračunljivo. Ujutro odlazi na ispit. Njegov mozak je sav u zoologiji. Kad počne odgovarati sipa podatke jednog za drugim.  Istina, povremeno se neobično glasa ili pojede neki primjerak iz formalina, ali to profesoru ne smeta. Oduševljen je svojim studentom koji sve zna. Upisuje mu svoju prvu peticu i nudi mu da ostane kod njega na postdiplomskom.

Nekoliko godina kasnije zombi je docent na katedri za zoologiju.  Povremeno ima ispade pa trči po hodnicima fakulteta i urliče. I smrdi sve više, ali to rješava tako da spava u formalinu. Sve mu opraštaju jer ga studenti vole. Kažu da je u njemu više života nego u drugim profesorima.

Kad bi učitelji znali koliko je važno uspostaviti pravi kontakt s djetetom...

"Lovro Dujnić, zagrebački srednjoškolac, osvojio je na prestižnom sajmu u Nurnbergu, zlatnu medalju i kristalni globus zbog svoje genijalnosti. Dujnić je nagrađen za sustav kojim se iz Zagreba može upravljati autom u New Yorku ili bilo gdje drugdje u svijetu. Njegov je talent još ranije "prepoznat" u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi gdje je , kako pišu 24 sata, pao razred jer je imao jedinice iz pet predmeta. Tamo sve vrvi od genijalaca." Posebno među profesorima kad nisu vidjeli što taj učenik može.

Ali vjerojatno je odbijao nabubati sadržaje koje idući mjesec neće znati jer za većinu njih neće više nikada čuti. Šteta što ne piše koja je to škola bila. Možda je Lovro bio buntovan, ali tada treba djelovati razrednik. Kakav je to razrednik kad ne vidi da mu učeniku treba poticaj i pomoć?! Pa sad, i sama sam na prvom roditeljskom u rujnu čula tadašnju razrednicu svog djeteta kad je rekla da neće održavati satove razrednika, rekla je da će voditi učenike u kino umjesto toga.  Bože dragi! Zašto bi oni išli u kino s njom? Zbilja mi se nekada čini da profesori u srednjoj školi doživljavaju svoje učenike kao ravnopravne i ne vide kad nekima treba pomoć i jednostavno ne rade svoj posao jer za razredništvo se dobije 4 sata u tjednoj normi, a to je 10 posto plaće.

Koliko god mi govorili o državi znanja postali smo država bubanja i ulizivanja, a prave stvari s djecom rade rijetki idealisti.

Sjednice smo obavili, danas još moram pregledati dnevnik i ostalu dokumentaciju. To ću popodne.

Od skijanja ništa. Sutra jugo. Na Bjelolasici je ratrag bio pokvaren kad je pao mokri snijeg i nisu pripremili stazu. Jao. Možda ipak bude kasnije, nekada smo skijali krajem ožujka u kratkim rukavima. Donijeli smo skije u Zagreb, bit će dobro Sljeme. Moram kupiti jedan board. Kad su im noge prestale rasti i kad više nismo svake godine morali kupovati nove skije i pancerice sinovi su odlučili početi bordati. Hvala Bogu na Bjelolasici, da nema nje ne bismo mogli toliko skijati svih ovih proteklih godina.

Zanimljivo pitanje postavlja jedan novinar. Kaže da on i supruga imaju  natprosječna primanja i da si svejedno ne mogu priuštiti skijanje za četvero u inozemstvu. Moj rođak veliki broj skijaša objašnjava sivom ekonomijom, kaže da zna puno mladih umirovljenika koji imaju fuševe. Naravno, ima i  puno gore crne ekonomije. Najgore je što smo se mi navikli na sve to i nekim ljudima je čudno što se ovih dana to izvlači na površinu.

A čega sve još ima ispod površine!

Moji prijedlozi za novi zakon o prosvjetnoj inspekciji je da plaće inspektora porastu za oko 20 posto jer su sada premalene i da inspektor kojem se dokaže da je zataškavao očigledna kršenja prosvjetnih zakona odmah ostane bez posla.