Moj internet dnevnik
Škola danas-dnevnik učiteljice
Izdvojeno
Nema izdvojenih postova.
TagList
Anketa
Što mislite o učitelju/učiteljima koji, kad se roditelj usudi postaviti pitanja o očitim kršenjima prosvjetnih zakona i pravilnika, na učenika primjene drugačiji način ispitivanja i ocjenjivanja? I ravnateljima koji kažu da do toga može doći?



Nema zapisa.
Blog
utorak, ožujak 6, 2018

Pravilnik će uskoro navršiti 27 godina. Vjerojatno ne bi bio promijenjen ni tada da nismo promijenili državu. Toliko o brizi za darovite.
Malo ću ga komentirati, ima u njemu puno toga predviđenog za rad s darovitom djecom, ali od svega toga u praksi obično malo toga.
Članak 4. predviđa da će školski timovi kod učenika utvrđivati darovitost. U tim timovima trebaju biti i učitelji, u 23 godine rada u osnovnoj školi i 3 u srednjoj nisam nikada  bila u takvom timu niti me je itko upozorio da imam darovitog učenika. Istina, prije oko 20 godina me ogulinska škola poslala na višednevnu radionicu za rad s darovitom djecom. Držao ju je Korado Korlević u Karlovcu.
"Zavod za školstvo (koji odavno ne postoji, zamijenila ga je AZOO) će izradit stručne upute i instrumentarij za utvrđivanje darovitih učenika." Pitat ću svoje stručne suradnice u školama kakve su to točne upute.
Članak 5.
U cilju razvoja darovitih učenika osnovna će škola omogućiti: 1. rad po programima različite težine i složenosti za sve učenike 2. izborne programe 3. grupni i individualni rad 4. rad s mentorom 5. raniji upis 6. akceleraciju ili završavanje osnovnog obrazovanja u kraćem vremenu od propisanog 7. izvannastavne i izvanškolske aktivnosti 8. kontakte sa stručnjacima iz područja interesa 9. pristup izvorima specifičnog znanja.
Najbolje mi je ovo pod 1. jer u praksi vidim da  su ti učenici u istim razredima s djecom koja rade po prilagođenom programu. I svi zajedno rade najčešće po jednom uprosječenom programu.
Članak 6.
Učenici utvrđeni kao daroviti svladavaju redovni ili diferencirani nastavni program u razrednom odjelu, u posebnoj odgojno-obrazovnoj grupi i individualno. Diferencirani program iz stavka 1. ovoga članka obogaćen je sadržajima i metodama rada značajnim za razvoj darovitosti i napredovanje učenika. U odgojno-obrazovnoj grupi iz stavka 1. ovoga članka ostvaruju se dijelovi nastavnog programa za koje učenici imaju sposobnost i pokazuju interes. Odgojno-obrazovnu grupu čine učenici podjednake obrazovne razine. Za učenika koji pokazuje izrazite sposobnosti za pojedino područje škola organizira individualni rad i osigurava mu mentora. U odgojno-obrazovnoj grupi iz stavka 1. ovoga članka može biti najviše 5 učenika. 
Ni za ovo nisam nikada čula da je u praksi provedeno "Općinski organ uprave nadležan za poslove školstva, odnosno organ uprave nadležan za poslove školstva grada Zagreba, utvrdit će kriterije za formiranje posebnih razrednih odjela koje čine daroviti učenici iz više škola."
Što se akceleracije tiče, u 23 godine rada u OŠ imala sam jednu, davno u Ogulinu.
Piše da je škola dužna voditi dokumentaciju o darovitima, pitat ću stručne suradnice, znam da one na istoku nešto rade, jednom, prije par godina, su me molile da i ja održim radionicu učenicima 3. i 4. razreda.
I kao Katon s Kartagom moram napisati stoti put da nijedan dobar obrazovni sustav nema ovako heterogene razrede kakve mi imamo ovako dugo kako ih mi imamo.
Kada će netko shvatiti koliku štetu radimo i jednima i drugima?!
Zanimljivo je da se Pravilnik o radu s učenicima s teškoćama u razvoju mijenjao u zadnjih 10 godina 11 puta. A onaj za darovite je isti već 27 godina. 

skola-danas @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 3, 2018

Prije malo više od mjesec dana razni su mediji objavljivali priče o 19-godišnjaku iz Karlovca koji je odustao od studija jer je razvio vlastiti biznis, nekakvu igraću konzolu koju već prodaje. I ne želi studirati jer mu je to gubitak vremena. Zgodno je da sam priznaje da je u školi prilično prepisivao, što nije čudno, svi prepisuju jer im većina toga što uče neće nikada trebati. U početku svojeg biznisa je zaposlio prijatelje, ali nije mu se dopao odnos, jer kaže on, službu i družbu ne treba miješati i sada ima svoje zaposlene. Dobio je i nekakve donacije, sklopio ortakluk, putuje naokolo i promovira svoju konzolu, kakva slična, malo jača,  već postoji, ali možda i on uspije. 
Ako ima ideju i znanje nema smisla da studira i uči 80 posto onoga što mu ne treba.
Priča se može gledati iz drugog ugla, s drugim informacijama. Mladi Karlovčanin, u dva teksta koja sam pročitala, nije spomenuo da je imao sreće što se baš u njegovom gradu, kad je on bio u osnovnoj školi, u sklopu jednog projekta održavala robotička radionica. Svoja je prva znanja tu usvojio. Nije spomenuo Zajednicu tehničke kulture u Karlovcu koja je financirala te radionice i putovanja po svijetu. Spominje on natjecanja, ali nije spomenuo svojeg prijatelja koji je u robotici bio puno bolji, što se pokazalo na jednom natjecanju u Sloveniji, kad je on bio u trećem srednje, dakle neposredno prije negoli je postao svojevrsna medijska zvijezda, kad je prijatelj zaboravio putovnicu pa je ostao na granici čekati majku da mu ju donese, a mladi genijalac  ne da nije znao programirati robota, nije ga znao ni pokrenuti. Pa su na prvom zadatku imali nula bodova. Bodove na druga dva je zaradio prijatelj. Kaže da je svoju konzolu sam napravio, ali oni koji su s njim godinama radili kažu da je imao pomoć čovjeka koji je rado pomagao djeci koja su bila na ljetnim školama robotike. 
Mladi Karlovčanin ne studira. Možda i bolje, na studiju se teško prepisuje. Prijatelj koji je puno bolji u robotici studira, u Belgiji. Članovi konkurentske ekipe, koja je uvijek bila bolja od karlovačke, studiraju. Učit će puno toga bez veze, ali oni su genijalci, savladat će to. 
Ako Amazon otkupi tu konzolu mladić može biti zbrinut do kraja života, ako ju ne otkupi bit' će samo vijest od pet minuta. Vidjet ćemo. Nekako mi se čini da on neće doprinositi mojoj mirovini jer već sada pokušava izbjeći plaćanje poreza. 
Kako god gledali, pitanje isplati li se studirati je pitanje za dugu diskusiju. 


skola-danas @ 21:03 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 14, 2018

Neko sam vrijeme digla ruke od pisanja, činilo mi se da sam sve napisala i da se ništa ne mijenja na bolje. 

Idem opet malo o informatizaciji škola, stanje u mojim školama mi je stalna inspiracija. 

U istočnoj, to je ona s jakom robotikom, već tjednima u zbornici visi molba naših informatičarki da se u učionicama ne spajamo na internet jer je nestabilan ili uopće ne radi. To traje tjednima. Bitno da nam obrazovni prosvjetitelji pričaju o tome da će djeca raditi s tableta. Računalo u učionici mi je staro sto godina, stari, od izdavača ižicani laptop, je bio pouzdaniji. Ali u toj školi barem imam svoju učionicu s puno prostora za opremu i, nevjerojatno, svoj kabinet, velik gotovo kao zapadna zbornica.  Na zapadu je puno gore. Danas sam radila u tri razreda, blok-sati. Prvi je u potkrovlju, samo mali krovni prozori, grede između klupa, ploča četiri puta manja od one na istoku. Računalo za čudo radi pa sam uspjela upisati sate u razredu. Idući je blok u prizemlju, u toj učionici je i pametna ploča spojena na računalo koje ima tako slabu grafičku karticu da podnosi ili samo ploču ili samo monitor. I tako cijele godine. Najčešće se opredjeljujem za ploču, jer mi treba prostor za pisanje, pametna je ploča postavljena preko stare zelene ploče od koje vire samo dijelovi. U trećem razredu, na prvom katu, računalo obično radi, ali danas nije, pa niš' ni od pametne ploče koja je isto postavljena preko stare zelene, koje su to ideje bile, pa imam još manje za pisanje, jer je dio zelene iscrtan kao kajdanka za note. Nema veze, pišem Newtonove zakone po tom crtovlju, srećom danas nije bilo grafova, ali idući tjedan će ih biti. Sate upisujem u zbornici nakon nastave. Prijavljujem kvar na prvom katu, prijavila sam i onaj iz prizemlja odavno, ali održavanje tih računala je čudno organizirano. Dođu neki frajeri i kažu da je sve u redu i sve ostane u neredu. Zbilja mislim da nam iz EU dilaju neku svoju zapadnu kramu, tek da je se riješe. A mi imamo dovoljno mešetara koji to znaju naplatiti. Moja kućna računala ne gnjave kao ona školska pa kod kuće mogu obavljati što mi treba. Na razumnoj brzini interneta, daleko boljoj nego ona u mojim školama, plaćenoj iz svojeg džepa. Nedavno mi reče jedan ravnatelj zg škole, zar Zagreb ne može plaćati nekoj firmi održavanje računala, nego se svaka škola muči sama i često preplaćuje loše usluge, i održavanja i kupovanja. 
Kad smo dobili e-dnevnik svaki je učitelj dobio tablet za upisivanje sati. Tableti su se teško spajali na internet, bilo ih je očajno nepraktično nositi po školi dok su ti pune ruke opreme za pokuse i moj godinama stoji na polici za knjige. Dovoljno mi je paziti da mi je mobitel pun, taman da još sa sobom vučem tablet. Ne shvaćam zašto su nam ih uopće kupovali. Bolje bi bilo, jeftinije i pouzdanije, staviti dobra stolna računala u svaki razred. Ali bi onda neki siromah ostao bez masnih provizija.
Ministrica je krajem prošlog mjeseca izjavila " Ukoliko se na jesen neće krenuti s eksperimentalnom provedbom kurikularne reforme i obveznom informatikom, ja ću sama odstupiti jer ja mislim da je ovo vrijedan mandat, ali onoliko koliko su vrijedni rezultati.” Da je po rezultatima svaki bi ministar trebao u zatvor. Baš me zanima kako će krenuti. U obje škole imamo nedostatak prostora. Dodatnu organiziram u suluda vremena, kad djeca imaju vremena, a u školi ima prostora. Nikakvo čudo da je teško naći djecu koja će pohađati dodatnu nastavu kad one dobre svi pokušavaju animirati. A oni imaju i sportove i glazbene škole i strane jezike.
O digitalnim učionicama i Eškolama se ne isplati govoriti. Rezultati se vide, u sve manjem znanju učenika.
Internet je u komi, jadne školske blagajnice i računovodkinje. Najbolje bi im bilo da rade od kuće. 

Glede prijevoza, oko čega sada svi prigovaraju. Kakvih tu apsurda ima. Za iste udaljenosti neki dobivaju nekoliko puta različit prijevoz. MZOS i njegovo Povjerenstvo za tumačenje bi to lakše rješavali da su malo upućeniji.
Ministrica je ozbiljno uzburkala vodu ovim. HNS i dobrobit djece su do sada bili povezani samo u aferi Nanbundo zbog koje su djeca s posebnim potrebama ostala bez centra u kojem bi se školovala kako Zakon o odgoju i obrazovanju propisuje. Zanimljivo je da je Vesna Pusić probavila tu aferu, ovu sadašnju koaliciju svoje bivše stranke nije. 
Za vrijeme zimskih praznika sam napisala osvrt na novoobjavljene digitalne materijale iz fizike. Pa sada objavljujem taj tekst.

          Predmet Fizika u osnovnoj školi do sada je, po sadašnjem nastavnom planu i programu, i u 7. i u 8. razredu podijeljen u 4 cjeline. U 7. razredu to su bile cjeline Tijela i tvari, Međudjelovanje, Energija i Unutarnja energija, temperatura i toplina. U osmom razredu Električna struja, Gibanje i sila, Valovi i Svjetlost. Autori svih udžbenika su se držali te podjele, a ona je zadržana i u DOS materijalima, ali cjeline su nazvane moduli. Pa i dalje nije jasan smisao domena ili koncepata nametnutih u novom kurikulumu. Osim da zbune i same autore udžbenika i dos-ova, što sam uočila čitajući prve verzije objavljenih modula. Autorima nije bilo jasno što su obvezni sadržaji, što ne čudi kad se gleda nepreglednost novih kurikuluma. Bojim se da to više nije nikome jasno jer, za razliku od prijašnjih kataloga znanja za osnovnu školu koji su to jasno propisali, novi se kurikulumi mogu shvatiti kako kome odgovara.
Za predmet Fizika objavljena su ovih dana po dva modula i za sedmi i za osmi razred. Oba se odnose na početno učenje fizike u tim razredima, prva dva-tri mjeseca. U njima ima grešaka koje su promakle recenzentima. Za drugi modul u 7. razredu na jednom mjestu nalazim da je još u izradi, ali s drugog mjesta mogu ući u njega i vidim da mu trebaju korekcije jer ključni pojmovi navedeni u uvodu pripadaju 2. modulu 8. razreda. U opisu toga što će se učiti u tom modulu nalazim rečenice poput „Vidjet ćemo kakva je fizikalna veličina sila koja je razlika između nje i međudjelovanja te kako se sile kao usmjerene veličine jer nije nimalo svejedno u kojem smjeru djeluje neka sila opisuje vektorima.” Dakle,  krivi ključni pojmovi nisu jedini problem, nedostatak pravopisa uočavam i na drugim mjestima, što je nedopustivo. Općenita primjedba na sve module je da se trebaju lektorirati i u nastavku recenzije neću više navoditi stilske, pravopisne i gramatičke pogreške. Osim lektoriranja nužan je i dogovor oko terminologije jer, na primjer,  nalazim i fizičke i fizikalne veličine. Dogovor treba provesti i s autorima sadržaja u ostalim predmetima.
Općenita primjedba na ove materijale jest da su pisani u obliku udžbenika s umetnutim snimkama, animacijama, zadatcima za koje postoje rješenja. Što na prvi pogled izgleda zgodno, svakako je praktično što sve ide po redu kako ide program. Ali ne mogu zamisliti da se nastava održava po njima ili da se uči s njih. Čini mi se da je zamisao autora bila da učenici sami uče s tih materijala, a nastavnik da kontrolira proces, kako nam je to bilo tumačeno. Da će svaki učenik moći napredovati svojim tempom. Što je besmislica, jer većina učenika ne bi mogla zadržati koncentraciju i interes bez učitelja koji ih potiče bolje od ikakvih animacija ili filmova. Dio se tih sadržaja može iskoristiti ako učitelj nema opremu za izvođenje pokusa, ali moje je mišljenje da je oprema za pokuse puno jeftinija od opremanja svake učionice pametnim uređajima za svakog učenika. To sam argumentirala radom na prošlom simpoziju nastave fizike. Rješavanje ponuđenih zadataka pomoću pametnih uređaja nalazim besmislenim iz više razloga. Pisanje i vođenje vlastitih bilješki bolje djeluje na usvajanje znanja i razvoj dječjeg mozga. Ako učenici rješavaju zadatke na računalu kod polovice učenika to će se svesti na pogađanje ili gledanje rješenja. Što će im brzo dosaditi. Dosaditi će i naprednijim učenicima kojima trebaju veći izazovi. Učitelj će biti opterećen jer će istovremeno morati davati upute i objašnjavati različite zadatke. O potrebnim investicijama za kupnju i održavanje ovakve opreme ne vrijedi govoriti jer u školama u kojima se pokušalo raditi na tabletima su ti tableti nakon godinu dana bili dijelom neupotrebljivi. Moglo bi se još puno o tome pisati. Autorima ovih materijala bih postavila dva pitanja. Gdje se u svijetu tako uči? I zašto ignoriraju sva dosadašnja znanja i provedena istraživanja o ovakvoj vrsti učenja?
U nastavku ću pisati o konkretnim primjedbama, neću ih sve navesti jer bi mi za to trebalo nekoliko dana.

Modul 1. – Tijela i tvari

1.1.        O tijelima i tvarima

Definicija tijela “Tijelo je skup čestica materije koje se mogu zajedno gibati.” je prepisana s hrvatske Wikipedije, ali je riječ tvar zamijenila riječ materija. Što nema smisla. Na istoj stranici se fizika definira kao „ prirodna znanost koja se bavi istraživanjem tvari i njihovih dijelova te matematičkim zakonitostima njihova gibanja i međudjelovanja.“ U tekstu se tvrdi da „plinovi nisu tijela, osim ako nije riječ o nakupinama međuzvjezdanog plina koje na okupu drži gravitacija.“ Do sada smo govorili da je zajedničko svojstvo svih tijela da zauzimaju prostor, a ne da se sve čestice tijela zajedno gibaju. Mislim da je učenike zamaramo nepotrebnim sitničarenjem na samom početku učenja fizike. Kutak za znatiželjne koji uvodi prijelaze između agregatnih stanja i čestičnu građu tvari s animacijom koja prikazuje kako se brzina čestica povećava zagrijavanjem nema smisla jer će se o tome kasnije govoriti.
U drugom kutku za znatiželjne se spominje gravitacija i plazma, prerano za prvi sat. Na kraju te prve lekcije je procjena znanja koja je trebala biti na kraju cjeline jer su u njoj pitanja iz svih 7 lekcija.

1.2 Izravno mjerenje duljine

Motivacijski primjer u uvodu je loše izabran, video s objašnjenjem što je dužina nepotreban, u kutku za znatiželjne navodi se svašta, poput toga koliko inči, stope, jardi, kopnene i morske milje iznose u metarskim jedinicama, što su svjetlosne godine i parseci, kolika je brzina svjetlosti, i još koješta drugo, a nigdje nema decidirano navedeno koliko jedan metar ima decimetara, centimetara ili milimetara, ili kilometar metara. Autorima materijala nije jasno da učenik sedmog razreda ne može shvatiti rečenice poput „Parsek je udaljenost s koje bismo kut između Sunca i Zemlje vidjeli velik jednu sekundu. Morali bismo se jako udaljiti i od Zemlje i od Sunca da to bude tako. Primjerice, kut pod kojim vidimo puni Mjesec sa Zemlje je pola stupnja ili 1800 sekundi. Parsek tako iznosi čak 3,262 svjetlosne godine.“ U pitanjima za ponavljanje se pojavljuje svjetlosna godina i parsek, što nema smisla, kao što nema smisla očekivati da učenik zna udaljenost od Zemlje do Mjeseca. Zadatak za uparivanje točnih odgovora će riješiti svaki učenik jer je lako zaključiti da je, na primjer 510 milimetara 0,51 metar, a ne 2,91, 4,5, 2940, 0,34, 0,3, 12,3 ili 3,14 metara što su drugi ponuđeni odgovori.

1.3 Posredno određivanje površine

Izgleda da je ovo zamišljeno za učenje kod kuće, jer je besmisleno da učenici po ovome rade na satu. Dio će ih slušati video u kojem im Toni Milun objašnjava kako da izračunaju ploštine pravokutnika ili kvadrata, dio bi radio nešto drugo, kakva bi to kakofonija zvukova na satu bila.

1.4. Određivanje obujma

Isti komentar kao za prethodni dio, za veliki dio zadataka prosječan učenik treba upute za rad i ne može samostalno raditi, barem ne dovoljno brzo. U provjeri znanja se očekuje da učenik odgovori da je oznaka za ploštinu veliko slovo P, što nije točno. Previše je toga natrpano, učenici ne moraju znati što je bushel, galon ili barel niti im to treba spominjati, kao ni koliku ploštinu predstavlja stara  jedinica motika zemlje. Vježbe u kojima učenici na računalu pomoću slika menzure određuju obujme nepravilnih tijela su besmislene jer svaka škola ima menzure i učenici to mogu izvoditi u stvarnim pokusima, a ne klikanjem po tastaturi ili ekranu.

1.5 Tromost i masa

Uvodni video s Mirkom i Slavkom nije efektan. Na internetu se lako nađu puno bolji. Za drugi video s gurkanjem pune i prazne čaše vrijedi isti komentar. Učitelj na satu može izvesti puno bolju demonstraciju tromosti tijela. Navođenje masa elektrona, Sunca i slično nema smisla jer učenici još godinu dana neće raditi potencije. U stvari, po novom bi ih kurikulumu matematike počeli raditi u 5. razredu, ali sadašnje ih generacije uče tek u osmom razredu. I to ne baš puno, jer znam da svojim učenicima na dodatnoj nastavi fizike  moram objašnjavati kako da rade s njima. Preveliki se prostor daje polužnoj vazi jer s tim vagama više nitko ne radi. Spominjati da magnetizacija ne mijenja masu je posve nepotrebno.

1.6 Gustoća

U uvodu su prikazane slike dviju jednako velikih kugli za koje piše da je jedna plastična, a jedna željezna. Učenicima je puno zanimljivije, zornije i jasnije  pokazati dva metalna valjka istog obujma, a različitih masa i pokrenuti raspravu. Do formule za gustoću moji učenici ne dolaze tako da ju napišem na ploču, kako je ona napisana u ovim materijalima, nego mjerenjem obujma različitih utega i uspoređivanjem količnika njihove mase i obujma sami dođu do toga kakva bi trebala biti formula za prvu „pravu“ fizikalnu veličinu koju uče. Redak „1 g cm 3 = 0,001 kg 0,000001 m 3 = 1 000 kg m 3“ neće ni jednom učeniku objasniti kako da pretvara g/cm3 u kg/m3.  U primjeru 3. učenici trebaju izračunati masu banane obujma 20 cm3 (?!) i gustoće 1140 kg/m3, a u rješenju su autori napisali da je gustoća 11,4 g/cm3 pa smo dobili olovnu bananu.

1.7 Građa tvari

Uvodni pokus s balonom nije tako dobar motivacijski pokus kao pokus miješanja vode i alkohola čija je simulacija prikazana kasnije. Učenicima je jasno da na simulaciji može biti bilo što, nije to isto kao kad sami pomiješaju vodu i alkohol i uoče da je obujam manji od očekivanog. Oni pažljivi uoče i porast temperature koji kasnije objasnimo. Diskusija koju  učitelj vodi potiče učenike na razmišljanje, daleko bolje od ovih sadržaja koje recenziram. Na kraju, u opisu građe atoma stoji „…te elektroni koji se gibaju cijelim prostorom atoma u elektronskom omotaču.“ Teško da se elektroni gibaju cijelim prostorom atoma. Spomenuti su kvarkovi, ali nisu sile između čestica u različitim agregatnim stanjima, što nedostaje za kasnija poglavlja.

Ostale objavljene module ne namjeravam prolaziti tako detaljno. Ne nalazim smisla u snimanju filmova na kojima je, na primjer, ruka koja steže lopticu, knjiga se gurka po stolu, baloni se naelektriziraju. Zar to ne može napraviti učitelj na satu? Ili sam učenik? Ti su filmići, osim što često nemaju smisla, loše snimljeni, osvjetljenje je loše. Neki dijelovi gradiva nisu objašnjeni, a od učenika se očekuje da rješava zadatke s time u vezi. Na primjer, pravilo paralelograma kod zbrajanja sila je objašnjeno samo crtežom, a učenicima se zadaje zadatak u kojem trebaju računati rezultantu dviju sila koje djeluju pod kutom od 90 stupnjeva. Učenici još nisu učili Pitagorin teorem da bi to izračunali. Učenicima se daje Hookov zakon koji nije u trenutno važećem nastavnom planu i programu. Ne čini mi se da je u programu i po novom kurikulumu, ali on je tako „jasno“ pisan da možda nisam u pravu. Zadatke poput računanja težine djevojčice na Suncu bi trebalo izbaciti. Težište je definirano kao „točka jednako udaljena od sve mase tijela“. Prelazim na 8. razred. U modulu 1 za osmi razred Elektricitet i magnetizam već u cjelini 1.1. Električni strujni krug nalazim iskušenje za svoje živce, jer na pitanje Navedi elemente strujnog kruga treba na crte (nema slike, samo red s tekstom) navesti žaruljicu, prekidač, vodiče i bateriju, točno tim redom. Ako neki dio nije na svojem mjestu računalo javlja netočan odgovor. Zamišljam kako bi to izgledalo da se rješava u razredu. U cjelini 1.2 Vodiči i izolatori slobodni elektroni nisu uopće objašnjeni, navedeno je da ih u metalima ima jako puno, a u izolatorima malo. Objašnjeni su nekoliko cjelina kasnije. U cjelini 2.1 Mjerenje električne struje  učenici na simulaciji strujnog kruga dobiju da je struja dvostruko manja kad serijski spoje dvije žaruljice na isti izvor nego kad je samo jedna. Takve žaruljice ne postoje. Za struju u kratkom spoju simulacija navodi da iznosi 6867,74 ampera. Teško, ako se kao izvori koriste navedene baterije od 4,5 volta i unutarnjeg otpora oko 2 oma.  Moj je favorit za najgori dio ovih materijala cjelina 2.5 iz Modula 2 za 8. razred, Električni napon, struja i otpor. Dakle, u cjelini 2.5-Električni otpor učenici se prvi put sreću s pojmom električnog otpora. On im je, relativno korektno, objašnjen u ovisnosti o dimenzijama vodiča i vrsti tvari od koje je vodič napravljen. Učenici koji su sami mjerili struju i napon na duljim i kraćim i debljim i tanjim zavojnicama od bakra i željeza to mogu lakše usvojiti, ali dobro. Međutim, nakon toga autori ovih materijala objašnjavaju otpor u serijskom i paralelnom spoju i od učenika očekuju da primjenjuju formulu Ohmovog zakona, mada im do tada nije objašnjeno da struja raste proporcionalno s naponom, a obrnuto proporcionalno s otporom. To bez praktične vježbe ili dobrog nastavnikovog objašnjenja ne bi mogli ni zaključiti jer žaruljice, s kojima se rade prvi pokusi, nisu omski vodiči. Dakle, u cjelini 2.5 učenici moraju primjenjivati Ohmov zakon u serijskom i paralelnom spoju trošila, a Ohmov će zakon biti obrađen u cjelini 2.6 koja se i zove Ohmov zakon. Način na koji je električni otpor obrađen odgovara učitelju s tek stečenom diplomom. Ni on ne bi napravio ovakve pogreške. Uz to… Iritantno je da se formula Ohmovog zakona koristi za početničko objašnjavanje kako iz nje dobiti izraze za preostale dvije fizikalne veličine tako da se pored oznaka stavljaju brojke. Jadan je učitelj koji to nije napravio već na početku 7. razreda s formulom za gustoću. Posljednja cjelina 2.7 Zaštita od električnog udara nije dobro napravljena. Umjesto objašnjavanja rada automatskih i rastalnih osigurača treba istaknuti da voda može smanjiti otpor ljudskog tijela i do 100 puta te da se udar blizu mjesta s visokim naponom može doživjeti i bez diranja žice pod naponom. Sigurno područje blizu željezničke električne mreže je tek 2 metra od vodova. Dan prije nego sam ovo napisala jedan je 14-godišnjak postao buktinja jer je želio napraviti selfie na vagonu. Svojim učenicima kažem da je ovo najvažnija lekcija, na žalost, u većini udžbenika nije dobro napisana.

Zaključak:

          Dobar dio lekcija uvodi nove pojmove po principu deus ex machina ili suhoparno, kako ni jedan dobar učitelj fizike ne bi radio. Pažnja učenika se ne može zadržati na taj način niti ga se može dugoročno zainteresirati za fiziku. Razmišljajući za kakav su način rada predviđeni ovakvi sadržaji sjetila sam se stvari koje sam čula na nekim stručnim usavršavanjima. Da bi učenici trebali kod kuće proučiti lekciju i onda je u školi uvježbavati s učiteljem. I to, kako nam dalje prezentiraju neki naši stručni usavršavatelji, tako da djeca rade na pametnim uređajima, a mi kontroliramo proces i opširno opisujemo njihov napredak. Kojeg, ako nas se prisili tako raditi, neće biti. Pojam učitelj postoji od davnina. I najbolji i najdarovitiji pojedinci brže napreduju s dobrim učiteljima. Računalo ne može biti učitelj, a s ovakvim materijalima i kao surogat učitelja bi bilo loše. Najvažnije od svega je da učenik po ovim materijalima ne može sam učiti. Mogla bih još govoriti o njihovoj nepreglednosti, sve ide linearno, u običnom se udžbeniku lakše istakne koji su sadržaji dodatni, ovdje je to puno teže. Ni prosječni se učenici ne bi mogli služiti ovim, a kamoli onih 10-20 posto učenika s posebnim potrebama. U osnovnoj bi školi nastava trebala biti organizirana tako da učenik može na satu naučiti za ocjenu koja odgovara njegovim sposobnostima. To se može samo s dobrim učiteljem. Moji najbolji učenici, koje prepoznam 2-3 mjeseca nakon što im predajem, ne pišu redovne testove, oni rješavaju zadatke s natjecanja koji su puno zahtjevniji od redovnog gradiva, a takve zadatke dobivaju i na redovnim satima. S ovim materijalima oni ne mogu savladati ni redovno gradivo na razini koja odgovara njihovim mogućnostima.
U programu fizike definitivno nije došlo do rastrećenja. U ovome što je objavljeno dodan je Hookov zakon, atmosferski, hidrostatski i hidraulični tlak, ovisnost otpora o dimenzijama, spajanje otpornika i vjerojatno još ponešto što se sada radi samo kvalitatativno, a ovi su materijali uključili formule i numeričke zadatke.
Što se potrebne opreme i njenog održavanja tiče… Kolegica iz škole u kojoj su pokušali raditi na tabletima kaže  da je pola tih uređaja nakon godinu dana bilo pokvareno ili slomljeno. A javnosti se prezentira da će tableti značiti uštede. U gimnaziji sam fiziku učila po udžbenicima koje su koristile tri moje starije sestrične i još ih čuvam. Neki učenici nemaju opremu potrebnu za ovakav rad, najsiromašniji nemaju kod kuće ni internet.
Da i nisu provedena istraživanja o ovakvom načinu učenja dobar bi učitelj zaključio da to neće dati dobre rezultate. A provedena su. I stalno se objavljuju nova. Ovo je objavljeno u dnevnom tisku prije dva dana: „Kalifornijski učiteljski mirovinski sustav i Jana Partners, dva fonda koja drže 2 milijarde Appleovih dionica, uputili su apel toj firmi da zauzme jači stav o ovisnosti djece i tinejdžera o pametnim uređajima. Prošloga su vikenda upozorili na niz štetnih posljedica dječje ovisnosti o iPhoneima, poput nedostatka sna te razvoja depresije. I traže da Apple bude uzor ostalim tehnološkim tvrtkama i da pojača roditeljsku kontrolu na svojim uređajima. To je i učinjeno, prenosi Reuters, jer bi u protivnom Appleove dionice, kao i njegova reputacija, mogle patiti.“ Za ove se materijale navodi, kao prednost, da se mogu koristiti i s mobitela. Dok se u svijetu nastavnici, čak i na fakultetima, vraćaju kredi i ploči i traže da njihovi studenti vode rukom pisane bilješke, kod nas se, izgleda, provodi neka vrsta obrazovne eugenike.
Oni koji su se potpisali kao urednici, autori i recenzenti ovih materijala trebali bi još jednom sve to pregledati i izbaciti barem sve „olovne banane“. Njihovi potpisi stoje na ovim materijalima, a internet sve pamti.

skola-danas @ 19:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 17, 2017


skola-danas @ 21:41 |Isključeno | Komentari: 0
petak, srpanj 21, 2017

Razmišljala sam o postupku ravnateljice Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja i riječima "nacionalna veleizdaja" kojima je nazvala rezultate naših učenika na maturi. Mada su je sada neki prozvali u smislu što je do sada čekala vjerojatno je ovo bilo hrabro od nje. Prošloga sam ju travnja, na simpoziju nastave fizike u Zadru deset minuta "špotala". Jer nam je prije toga pola sata, čitajući s prezentacije, govorila kako NCVVO poboljšava učenje i poučavanje, itd... Nakon njenog izlaganja sam se javila za riječ i rekla joj da taj centar samo frizira podatke i otkad postoji prikriva očajno stanje u sustavu, a trebao bi ukazivati na njega. Rekla sam joj da je matura uzrokovala manje znanje budućih studenata, argumentirajući rezultatima brucoša upravo na njenom fakultetu, FER-u, u godini prije i dvije godine nakon uvođenja mature. Uspješnost polaganja na sva 4 glavna predmeta je padala u dvoznamenkastim iznosima. Rekla sam da su izmislili nižu razinu mature da bi prikrili očajne rezultate naše djece. I da se u Sloveniji viša i niža razina razlikuju u tome što se na višoj piše pola sata kraće. I da su pragovi 40 posto, a ne 25 (na vjeronauku je jedne godine bilo, čini mi se, 9 posto Smile ). Da mi stavimo takvu maturu većina bi naših maturanata pala. I još puno toga. 
Nije mi ništa odgovorila, ali je sada izišla u javnost s tim riječima. I to mi se, nakon što sam razmislila, jako sviđa. Vjerojatno će ju napadati, pogotovo oni koji očekuju da se stanje prikriva da bi i dalje lovili u mutnoj vodi. Za nju sam čula, od nekoga tko ju zna, da je prije nekoliko godina imala dobre ideje, vjerojatno još čuče negdje u njenoj glavi. Nadam se da sam u pravu i da će nastaviti ukazivati na nacionalnu veleizdaju. Idući bi joj korak trebala biti pisma saboru, premijeru, ministrici. Javna pisma. Ako se usudi nastaviti.

skola-danas @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 20, 2017

CARN-et je prilično mlako odgovorio na moj tekst objavljen u petak, na prilično udarnom mjestu, između najčitanijih Večernjakovih kolumnista. Nisu odgovorili na što će se točno potrošiti silan novac, već da postoje komisije koje kontroliraju potrošnju. Neš' ti komisija. Niti su argumentirali korist nastave kakvu planiraju uvoditi u naše škole, što i ne mogu argumentirati jer su na svjetskim razinama provedena istraživanja koja su dokazala upravo suprotno od toga što nam prodaju. A posebno mi je iritantno što one koji ne žele sudjelovati u njihovoj akciji proglašavaju manje kompetentnima pa sam si dopustila malo samohvale. Mogla sam još napisati i da sam od učenika na nacionalnim testovima dobila najbolje ocjene, pisali su da je nastava fizike zanimljiva, razumljiva i istraživačka. I ne pada mi na pamet unazaditi ju.
CARNet-ov tekst:
"Hr­vat­ska aka­dem­ska i is­tra­ži­vač­ka mre­ža – CARNet ovim pu­tem že­li po­jas­ni­ti na­vo­de ko­je je gđa. Du­brav­ka Sa­lo­pek We­ber, uči­te­lji­ca fi­zi­ke u dvi­je za­gre­bač­ke ško­le, na­ve­la u svom pi­smu o CARNe­to­vom pi­lot pro­jek­tu e-Ško­le. Gđa. Sa­lo­pek We­ber u svom pi­smu spo­mi­nje pro­jek­te i re­zul­ta­te ko­ji ni­su dio pi­lot pro­jek­ta e-Ško­le. Na­ve­de­ni pro­jek­ti znat­no su ma­njeg op­se­ga i obu­hva­ta u od­no­su na pi­lot pro­jekt e-Ško­le te su i nji­ho­vi re­zul­ta­ti u skla­du s ti­me. Doj­mo­vi ko­je gđa. Sa­lo­pek We­ber iz­no­si od­no­se se na ma­li pro­jekt ko­jim je bi­la obu­hva­će­na ško­la u ko­joj gđa. Sa­lo­pek We­ber ra­di, a u sklo­pu ko­jeg je do­na­tor (ko­mer­ci­jal­na tvrt­ka) do­ni­rao opre­mu za uči­oni­cu. Sva­ka­ko že­li­mo is­tak­nu­ti da ne­ke ko­le­ge nas­tav­ni­ci, ko­ji ta­ko­đer ra­de u toj ško­li, ne di­je­le miš­lje­nje gđe. Sa­lo­pek We­ber, od­nos­no sma­tra­ju do­ni­ra­nu opre­mu iz­nim­no ko­ris­nom za sva­kod­nev­nu nas­ta­vu. No tu, ka­ko smo uvod­no i is­tak­nu­li, ni­je ri­ječ o pi­lot pro­jek­tu e-Ško­le, već o znat­no ma­njem pro­jek­tu. Pi­lot pro­jekt e-Ško­le obu­hva­ća 151 ško­lu iz ci­je­le Hr­vat­ske. Nje­gov cilj ni­je sa­mo opre­ma­nje ško­la IKT opre­mom i in­fras­truk­tu­rom, već i edu­ka­ci­ja nas­tav­ni­ka o pri­mje­ni IKT-a u nas­ta­vi te ra­zvoj di­gi­tal­nih sa­dr­ža­ja, ma­te­ri­ja­la i sce­na­ri­ja po­uča­va­nja, kao i e-Us­lu­ga ko­je će una­pri­je­di­ti pos­lo­va­nje ško­la i kva­li­te­tu nas­ta­ve. Upra­vo je sve­obu­hvat­nost pi­lot pro­jek­ta e-Ško­le ono što ga či­ni vri­jed­nim u sva­kom po­gle­du. Pro­ved­ba ovog pro­jek­ta, ko­jem po­dr­šku pru­ža i Mi­nis­tar­stvo zna­nos­ti i obra­zo­va­nja, ne bi bi­la mo­gu­ća bez fi­nan­cij­ske po­dr­ške Eu­rop­ske uni­je, ko­ja ga su­fi­nan­ci­ra s čak 85 %. U skla­du s ti­me, nad­lež­na ti­je­la ko­ja su ime­no­va­na na na­ci­onal­noj ra­zi­ni ko­or­di­ni­ra­ju i pra­te pro­ved­bu pro­jek­ta (uklju­ču­ju­ći i po­troš­nju fi­nan­cij­skih sred­sta­va). Svjes­ni smo da u pri­mje­ni IKT-a u nas­ta­vi raz­li­či­te ško­le i nas­tav­ni­ci ima­ju i raz­li­či­te di­gi­tal­ne kom­pe­ten­ci­je. Ima­ju­ći to na umu, pri­la­go­di­li smo na­či­ne edu­ka­ci­ja i ko­ri­šte­nja IKT-a u nas­ta­vi i sva­kod­nev­nom pos­lo­va­nju ško­la za raz­li­či­te ra­zi­ne ko­ris­ni­ka u ško­la­ma. Cilj nam je da se opre­ma i di­gi­tal­ni ma­te­ri­ja­li ko­ris­te u sva­kod­nev­noj nas­ta­vi te nam je žao ako ne­ke ško­le ne sli­je­de tak­vu prak­su. U sklo­pu pro­ved­be pi­lot pro­jek­ta e-Ško­le re­do­vi­to pri­kup­lja­mo po­vrat­ne in­for­ma­ci­je od nas­tav­ni­ka, a po­seb­no nas ra­du­je ka­da su one po­zi­tiv­ne. Miš­lje­nja nas­tav­ni­ka su nam dra­go­cje­na te ih nas­to­ji­mo uva­ži­ti ka­da god je to mo­gu­će."
Moj odgovor  je, navodno, danas objavljen. Kasnije ću u grad pa ću kupiti Večernji ili će mi ga donijeti netko od mojih zaposlenih muškaraca. U stvari je čudno kako mi podatci dođu upravo kad mi trebaju. Poput podatka o lošim rezultatima moje bivše gimnazije na ovoj maturi, što dokazuje da im sudjelovanje u projektu e-Škole nije koristilo nego štetilo. 
" Obrazlažući ciljeve projekta e-Škole CARNet nije objasnio kako će se potrošiti planirani iznosi novaca koji bi, kad bi se to provelo u svim školama, bili veći od cijene Pelješkog mosta. Planirana edukacija i izrada digitalnih nastavnih sadržaja ne može toliko koštati. (Ne)sudjelovanje razvijenih zemalja EU u projektu Scientix, kojem je cilj razvoj digitalnih materijala u STEM području, sam spomenula jer za to postoje podatci, projekt e-Škole ne postoji u tim zemljama pa ne mogu uspoređivati. Ali postoje podatci o globalno provedenim studijama koji svi pokazuju da će to što CARNet planira provesti spustiti naš obrazovni sustav stepenicu niže. O korištenju takve učionice u jednoj od škola u kojima radim sam pitala učenike sedmih i osmih razreda, više od godinu dana nakon što smo ju dobili. Rekli su da su u njoj bili samo jednom, za potrebe snimanja na kojem su glumili da nešto rade na tabletima, što im je bilo smiješno. Ako ju netko od mojih kolega redovito koristi to radi jako konspirativno. Napomenula bih da sam u toj školi, u kojoj radim na 30 posto satnice, učitelj koji ima najviše učenika na županijskim i državnim natjecanjima u znanju, ali i učitelj kojeg roditelji i učenici vole jer sat održavam tako da se na njemu nauči propisano gradivo, zadaće nikada ne zadajem. Digitalne nastavne sadržaje odavno koristim kad to ima smisla, ali u prikazivanju snimke pokusa koji djeca mogu sama izvoditi smisla nema. Takozvani scenariji učenja koje je prošle godine CARNet slao po školama su bili jednostavno strašni, a ovi koji su sada objavljeni izgledaju kao šalabahteri za učitelje koji ne znaju raditi.
Kolika je korist sudjelovanja u projektu e-Škole se lako može prosuditi. U dobrim se obrazovnim sustavima za prosudbu koriste rezultati mature. Oni se kod nas kriju, čak ni sami nastavnici ne mogu saznati rezultate svojih učenika. Uspjela sam saznati rezultate za gimnaziju koju sam i sama pohađala. Ogulinska gimnazija Bernardina Frankopana je jedna od 19 škola koje su prve uključene u projekt e-Škole. Na prethodnih 7 matura im nikada ni jedan učenik nije pao na obveznim ispitima. Ove ih je godine palo 13 posto, što je puno više od nacionalnog prosjeka za gimnazije koji iznosi 3,3 posto. Treba li veći dokaz „koristi“ uključivanja u projekte koji, ili otkrivaju neku davno otkrivenu „toplu vodu“ ili su skupi i opasni eksperimenti koje samozvani stručnjaci proglašavaju revolucijom u obrazovanju?! Trošiti silan novac, energiju i vrijeme učitelja i učenika na besmislice ne može dati zdrave plodove. I ne daje.
Osoba koja bi trebala ovih dana pisati ovakve tekstove, uspoređivati statistike i upozoravati na projekte s opasnim namjerama je ravnateljica Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Kad bismo na maturi stavili zadatke i pragove polaganja kakve imaju naši susjedi Slovenci palo bi više od pola naših maturanata. O njihovim rezultatima na PISA testovima možemo samo sanjati. Pa bi moj savjet svim obrazovnim reformatorima s dobrim namjerama bio:“Recept za uspjeh je jednostavan, u susjedstvu je.“"

skola-danas @ 10:26 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 14, 2017

Danas mi je objavljen tekst koji sam jučer poslala u Večenji list. Mogla bih pisati puno više jer imam puno više argumenata, ali se moram ograničavati dopuštenim dimenzijama teksta.
Zabavno je to kako CARNet predstavlja rezultate svojeg pilot projekta e-Škole upravo kad mi svi odemo na godišnji odmor. I kako se planira organizirati trošak 300 milijuna kuna preko ljeta.
Evo teksta:

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak kaže da je pilot projekt e-Škole u prvoj fazi pokazao dobre rezultate. Otkud joj ti podatci? Moja je škola dobila digitalnu učionicu izvan projekta. Stručna usavršavanja koja sam pohađala su mi bila gubljenje vremena, a nisam vidjela ni jedan jedini upotrebljiv digitalni materijal. Termin Samsung School, s čime se počelo, mi je od početka zvučao zabrinjavajuće, pogotovo kad sam čula da tableti stari tri godine ne rade na najnovijim varijantama programa. Tableti stoje u ormarima, a mi radimo i dalje kao prije, sa skromnom opremom za pokuse, ali učenicima daleko korisnijom od prikazivanja filmića. U nekim školama iz pilot projekta nastavnici iz STEM područja uopće ne rade u skupim digitalnim učionicama jer od toga ne vide koristi.
Zašto se sva jaja stavljaju u istu košaru, za koju već godinama, od onih koji su je isprobali, dobivamo informacije da je trula? Usporedit ću broj takozvanih ambasadora projekta u projektu Scientix kojem je glavni cilj bio razvijanje digitalnih nastavnih materijala u STEM području. Uspoređujem Hrvatsku s najrazvijenijim zemljama EU. Hrvatska ima 10 ambasadora, Austrija, Švedska, Norveška i Njemačka po 1, Belgija 2, Finska i Francuska 3, Danska i Luksemburg ih nemaju. Dok se u svijetu govori o digitalnoj demenciji koju uzrokuje prevelika upotreba svih vrsta ekrana koje su Nijemci nazvali lošim pravokutnicima (dobri su pravokutnici knjige i obiteljski stolovi za kojima se obitelji sve manje okupljaju jer ni djeca ni roditelji nemaju vremena) mi govorimo da je prikazivati maslačak ili rodu na ekranu revolucija u obrazovanju.
Pogledajmo još malo brojke. Za iduću fazu projekta e-Škole, u kojoj će sudjelovati 150 škola, planira se potrošiti 300 milijuna kuna, dakle 2 milijuna po školi. Škole će dobiti 2 tipa učionica, interaktivnu ili prezentacijsku učionicu. Prezentacijska će biti opremljena računalom, monitorom s funkcijom dodira i zvučnicima,  a interaktivne će škole dobiti i 30 tableta. Kako se god zbrajalo teško je doći i do 200.000, a kamoli do 2 milijuna kuna. Gdje je ostatak? S 300 bi milijuna kuna svaka učionica u RH mogla dobiti najnovije stolno računalo i projektor. Ili bi svaki učitelj mogao dobiti dobro stolno računalo. Moje vlastito ima deset godina, a ono u učionici za fiziku, u školi koja ima više od 900 učenika, čak 16.
Kad jednom ministar ili ministrica obrazovanja počnu govoriti o zastarjelim programima, pogotovo na fakultetima, koji učenicima i studentima ne daju vještine tražene na tržištu rada, kad počnu govoriti o projektima koji će opremiti naše, u prosjeku, loše opremljene kabinete za STEM područje, ali i za ostala područja,  vidjet ćemo da su došli  s dobrim namjerama, a ne kao predstavnici jednog lobija.

skola-danas @ 10:54 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 10, 2017
U današnjem Jutarnjem listu u članku naslova Ovo su škole koje imaju navalu superodlikaša Mirela Lilek govori o školama koje imaju navalu superodlikaša pa traže odobrenje za upis još jednog razreda. Kriteriji koje je uzela da školu svrsta u takvu su posve neobični. Jedini joj je kriterij broj bodova koje ima učenik koji je prvi na listi. 
Pa je tako u tih deset škola završila i ogulinska gimnazija Bernardina Frankopana koja je lani upisala 29 učenika u 2 razreda. Morali su nagovarati učenike da se upišu jer da su ostali na 28 imali bi samo jedan razred. Ove su godine imali 35-36 prijava u prvom roku i jako su sretni jer će im ostati dvije paralelke, koje oduvijek i imaju. Upisat će svakog učenika koji prijeđe bodovni prag.
15. gimnazija je svoj problem riješila još lani, uvođenjem prijemnog. Tako se riješe onih koji upisuju matematičku gimnaziju bez znanja matematike. Jer rezultati ovogodišnje provjere pokazuju da je više od 100 učenika, od 404 koji su pisali test,  na testu iz matematike imalo manje od 50 posto točnih odgovora, a našla sam i neke koji su imali tek dva točna, od 20. Za školu je ovakva selekcija jako dobra, mada tako možda otpadnu i neki učenici koji su imali tremu.
I 16. gimnazija je prošle godine uvela prijemni. Oni testiraju znanje stranog jezika, što je i logično za dvojezičnu gimnaziju. U stvari, oni već dugo imaju dodatne kriterije i nemaju "problem superodlikaša".
Gimnazija Tituša Brezovačkog ima veliku navalu jer je u jednoj smjeni, kao i 15. Već prošle godine imali puno učenika s maksimumom bodova  pa su trebali uvesti prijemni ispit. Mada su lani upisivali i učenike ispod maksimuma. Sada imaju prijavljenih 138 učenika s maksimumom bodova i traže odobrenje za još jedan razred. Ali ako se tih svih 138 ne upiše upisivat će i one s manje bodova, kao i lani. Njihov ravnatelj kaže da će prostorni problem riješiti tako da učionicu engleskog jezika, koja valjda postoji odnedavno, jer je prije 3 godine nije bilo, pretvori u jedan razred. To mu je bolje rješenje od toga da razred bude u učionici za likovni i glazbeni koje nisu po ničem specijalizirane?! Glazbu se može slušati s kazetofona koje učitelj donese u bilo koji razred, a likovni je poseban jedino po nekim skulpturama. Koje se više ne prodaju kao nekada. 
Ostale škole sigurno nemaju navalu učenika s isključivo peticama. Uostalom, svaka škola koja to želi može provesti prijemni ispit.
Većina ostalih škola će muku mučiti s time da popuni raspoloživa mjesta. U gimnaziji Dubrava najlošiji prijavljeni učenika ima samo 49,5 bodova. Sedma, koja se lani nije popunila u prvom roku, u ovom trenutku ima 1974 prijave na 255 mjesta, ali te su napuhane brojke dobivene gledajući ukupne prijave, a ne prijavljivanje škole koja je prvi izbor. A svaki je osmaš prijavljivao nekoliko škola.
Reći  da je rješenje problema superodlikaša u uvođenu hibridnog vrednovanja i male mature, što bi koštalo stotine milijuna kuna, je glupo. Jer ni matura nije riješila problem i svi fakulteti koji mogu birati imaju prijemne ispite. Kako ide s našim natalitetom i iseljavanjem mladih za desetak godina  možemo očekivati da će godina škole moliti djecu da se upišu. A vjerojatno i fakulteti, lani se, navodno, riječka Medicina nije popunila u prvom roku.
Članak daje i listu deset škola s najviše prijava. Na prvih 6 mjesta su medicinske škole. Što ima smisla jer medicinska sestra koja je svoju srednju školu završila s prosjekom 2-3 ima plaću 7-8 tisuća kuna, a programer  koji je u toj dobi imao puno bolje ocjene u puno zahtjevnijoj školi 6-7. Toliko o vrijednosti ocjena.
Ministarstvo bi trebalo pozvati na red ravnatelje koji su dopustili da dođe do toga da moraju tražiti otvaranje novih razreda dok su istovremeno neke škole poluprazne. Zašto nisu uveli prijemni ispit?! A ako im se odobre razredi, a ispadne da je to bila neka namještaljka trebaju dobiti otkaze. Jer jedan dodatni razred košta državu stotine tisuća kuna.

Na nijednoj listi nema Pete, koja je najbolja škola po rezultatima mature. Od tih najboljih u članku o navali superodlikaša spominju se samo Petnaesta i Šesnaesta koje i jesu uvele prijemni ispit i time riješile izbor. 
Osmašima bi jedini kriterij izbora trebao biti koje škole dobro pripreme za maturu i fakultet. A  takve se statistike rijetko vide.
Mislim da će mi idući članak biti recenzija Strategije. Od danas sam na godišnjem odmoru, konačno imam malo vremena.


skola-danas @ 14:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 5, 2017
Ovih dana, dok svi učitelji dovršavaju posljednje poslove, u Ministarstvu se vode rovovske bitke koje mnogim učiteljima, a kamoli nekome izvan struke, nisu jasne. Trenutno je Akcijski plan provedbe Strategije obrazovanja znanosti i tehnologije koji je donijelo Povjerenstvo za provedbu Strategije zaustavljen jer je izbacio neke mjere navedene u njoj. Spominje se nekih 129 mjera  koje u Planu nisu spomenute. Nisam vidjela Plan, po Jutarnjem izbacio je ovo:
1. Ne govori se o razvijanju sustava vrednovanja, ocjenjivanja i izvještavanja o uspjehu učenika. To je bio drugi korak koji se trebao provesti u Cjelovitoj kurikularnoj reformi, odmah nakon donošenja dokumenata. (Već zamišljam obavezne mjesečne sjednice na kojima se govori o svakom pojedinom učeniku, kako smo u doba HNOS-a imali mjesečna planiranja.)Što bi nam donio taj korak? Donekle smo upoznati s webinara koji su nas upoznavali s planovima CKR, barem su upoznati oni koji ih pažljivo slušali. O svakom bismo učeniku morali pisati liste praćenja njegovog napretka, što bi nas posao u priličnoj mjeri otežalo. OK, ako to ima smisla. To su uveli Englezi. Njihovi su učitelji bili iznureni, čitala sam njihove opise tog posla. Da sate i sate nakon nastave ispunjavaju te liste i da je to besmislen posao. jer i učiteljica u prvom razredu može procijeniti koje dijete može postati programer ili liječnik, a koje neće nikada biti sigurno ni u tablicu množenja. U ovaj paket ulazi i hibridno vrednovanje koje bi značilo ogromne troškove za informatizaciju škola, a njegova je korist vrlo upitna. Matura je značila pad u znanju studenata i već osmi put ne može proći bez nekih afera. A kad već spominjemo maturu... Kolegica iz fizike mi kaže da nije nikada bila lakša. Opet sam pregledala nižu razinu matematike. Od 28 zadataka samo 24. i pola 25. se ne mogu dati u osnovnoj školi. Apsurdno je da tu razinu polažu dvije trećine maturanata i da tijekom srednje škole pola njih za to bijedno znanje mora uzimati instrukcije. I kad su već spomenuti Englezi... Jedan od autora Strategije se nedavno vratio iz Engleske i rekao mi je da oni "uvoze" kineske učitelje da ih nauče kako predavati matematiku. I prevode kineske udžbenike. Jednostavan recept, nije li? Informatizacija u koju su uložili milijarde i detaljno praćenje i vrednovanje učenika su im donijeli stagnaciju u znanju učenika. Nije li GB prilično velik i dovoljan uzorak da shvatimo da ne trebamo ponavljati tuđe greške?!
2. Nema eksperimentalnog uvođenja reforme. Naravno da nema kad nije ni pripremljena. Kurikulumi su nedovršeni, za neke od njih su i njihovi autori izjavili da još nisu za primjenu. Ali imamo neke druge stvari koje su uvedene uz bombastične reklame, poput rada na tabletima u, npr. OŠ Vežice. To je napravljeno prije tri godine. Pa zašto se ne provjeri korist toga prije nego nastavimo bjesomučno kupovati tablete? 
3. Uklonjem model izbornosti u gimnazijama. Ovakav kako je zamišljen, da bi učenicima ostali svi predmeti i dobili bi ih još nekoliko se i treba ukloniti. Uz to... Podsjećam da su za razvijanje novih predmeta koje nitko neće upisivati  već potrošene desetine milijuna kuna iz EU fondova.
4. Uklonjene su pojedine mjere potpore za učenike s teškoćama i učenike romske manjine. Ne da mi se tražiti po Strategiji koje su to mjere, ali za dobar dio učenika s teškoćama ovakav inkluzivni način obrazovanja je zlostavljanje. Slušaju predmete koji im ne daju vještine s kojima bi možda nekada mogli biti korisni članovi društva i zadovoljne osobe, predmete koje ne razumiju i koji im nikada za ništa neće trebati. U javnosti se stvara fama da svaki učenik može ići u bilo koju školu, što je potpuna besmislica. U škole smo uključili učenike koji bi se našli samo u posebnim školama, kakvih Slovenci imaju oko 60. Laže se da im to razvija samopouzdanje, što bi i baba s placa shvatila da je nemoguće. Kolegica koja je defektolog po struci kaže da je čitala jedan diplomski rad u kojem je istraživanje pokazalo upravo suprotno, da je samopouzdanje ove djece veće u posebnim školama, ali mi smo te škole zapustili. Dobar dio njih izgleda kao da su iz stripa Alan Ford pa roditelji djecu radije upisuju u obične škole, ali to je Pirova pobjeda. Ista mi je kolegica rekla da se prilične pare vuku iz EU fondova za tu inkluziju, ali mi iz struke ne vidimo smisla. A ne vidim ni gdje su pare.  Isti izvor kaže da smo u razrede stavili djecu koja su nekada bila u posebnim odgojno obrazovnim skupinama, a u tim su skupinama sada djeca za posebne škole. S takvim početnim uvjetima se ne može dobro raditi, koliko god se mi trudili individualizirati i prilagođavati. Bilo bi zanimljivo znati koliko je točno para dobiveno za inkluziju i na što su točno pare potrošene. Već sam pisala da su Srbi iz pretpristupnih fondova izgradili izvrsnu školu za djecu s posebnim potrebama. Mi to nismo mogli jer je zemljište namijenjeno za izgradnju takvog centra jeftino kupio Ferenčak, a onda ga skupo preprodao.
5. Izbačen opći pojam e-škola. A da se istraži što se točno radi u onih 19 škola koje su prve opremljene? Što je koštalo barem milijun po školi, vjerojatno više. Gdje su ti digitalni materijali koji će biti puno bolji od postojećih, kojih i tako već ima previše? Što se radi u ovih 150 iz drugog kruga? Prošloga mi je tjedna kolegica iz biologije pričala kakve im budalaštine prodaju za stručno osposobljavanje za rad u e-školi. Poput filmića s maslačkovim sjemenjem, što učitelj kojeg to zanima i koji ne može naći maslačke jer živi u polarnom krugu, može naći na internetu. Opremu nisu dobili, ali ih se stručno osposobljava. A oni koji imaju opremu smatraju da su stručna osposobljavanja najčešće beskorisno gubljenje vremena. Za ogulinsku gimnaziju koja je u tih prvih 19 škola sam čula da nitko iz STEM područja ne radi u digitalnoj učionici, a nisu ni željeli ući u projekt. U mojoj zapadnoj školi koja je dobila digitalnu učionicu nitko iz predmetne nastave ne radi u njoj, osim za potrebe snimanja. Stručna su osposobljavanja bila loša, uopće nismo vidjeli kako to možemo kontrolirati što djeca rade na tabletima.
Strategija je donesena u listopadu 2014. Dvije godine nakon što se u svijetu počelo ozbiljno govoriti o problemima digitalne demencije. Puno godina nakon što je u svijetu postalo bitno kakve vještine imaš kad završiš neku školu. U Strategiji se infomatizacija predstavila kao čudo koje će preporoditi obrazovni sustav, a ne skupo ulaganje s negativnim rezultatima. Vještine, koje su u inozemstvu, a i sve više i kod nas, najviše cijene jer te poslodavac pita što znaš raditi, a ne koju si školu završio, se spominju marginalno, ugušene terminom ishodi
Neki sam dan na sastanku Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo u HAZU, čiji sam suradnik, rekla da ribu treba čistiti od glave. Stanje u visokom školstvu je tragično, a nitko o tome ne govori, barem ne o pravim problemima. Jedan je od njih spomenut u grupi u kojoj sam član, da ljudi s diplomama ne mogu naći posao jer ih se producira pet puta više nego što ima potreba. U petak me na sistematskom pregledu jedna od liječnica pitala znam li za radno mjesto učitelja povijesti. Sin joj ima 35 godina i stalno radi po zamjenama. Kad radi, trenutno nije te sreće. Trenutno imamo 1,3 mjesta na fakultetima na jednog maturanta. Sve to mi plaćamo. Najlakše je glumiti da se provode reforme u osnovnoj školi, mi smo budale koje su sve odrađivale. Drago mi je da čujem da neki kolege govore i da više ne slušaju gluposti za koje znaju da nikakvoga dobra neće donijeti. Ali još uvijek nas je premalo.
I na kraju... Strategija je  toliko loše napisana da bi prvo nju trebalo mijenjati. Jer, ili su je pisali ljudi koji nemaju pojma o struci, ili su imali loše namjere. Loše je i jedno i drugo.


skola-danas @ 16:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 9, 2017
Svi zainteresirani mogu u četvrtak doći na tribinu za koju sam dobila poziv, kao i dozvolu da ga proslijedim. 

Pozivamo Vas na Okrugli stol-tribinu u organizaciji Europskog pokreta Hrvatska i Europskog doma Zagreb
Digitalna demencija i kognitivne sposobnosti učenika
u četvrtak, 11. svibnja 2017. u 18:00 sati
Europski dom Zagreb, Jurišićeva 1/I
Prof. emer. Igor Čatić – voditelj tribine
Gosti tribine:
Prof. dr. sc. Goran Šimić: Digitalna demencija kao uzrok preuranjenog kognitivnog urušavanja
Tara Beata Racz, mag. psyh.: Odgoj i obrazovanje u digitalno-robotsko doba


Kratki sadržaj:

Digitalna demencija i kognitivne sposobnosti učenika

U Hrvatskoj je na djelu digitalizacija i robotizacija. Pritom je osnova fizičkog svijeta, proizvodnja, zanemarena.
Zamijećeno je da je posebno opasna pretjerana uporaba računala u formativnoj dobi djece. To upozoravaju i u SAD.
Znanstveno-istraživački odbor za bioetiku, tehniku i transhumanizam koji djeluje u okviru Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku ima osnovni zadatak da sagleda sve prednosti i nedostatke pojedinih tehničkih rješenja. U tu svrhu je u suradnji s Europskim pokretom Hrvatska i Europskim domom Zagreb, počevši od 2013. organizirao je niz tribina o temama s područja rada ZIO-BTT. Najavljenu Tribinu smatra osobito važnom. U pitanju je skladan razvoj sve malobrojnije hrvatske djece u formativnim godinama.

Goran Šimić: Digitalna demencija kao uzrok preuranjenog kognitivnog urušavanja
U posljednjih nekoliko godina u tehnološki visoko razvijenim zemljama poput Južne Koreje primijećeno je kako kod mladih osoba koje se pretjerano oslanjaju na digitalne tehnologije dolazi do preuranjenog kognitivnog urušavanja. To je stanje karakterizirano dramatičnim smanjenjem stupnja pozornosti i kratkoročnog pamćenja. Napose radnog pamćenja što se rabi za kognitivne zadatke planiranja i radnje koje uključuju odgodu u izvršavanju. Za navedene je promjene u istoimenoj knjizi njemački neuroznanstvenik Manfred Spitzer 2012. godine skovao termin digitalna demencija (Digitale Demenz). S obzirom na enormni porast uporabe digitalnih tehnologija u svakodnevnom životu u cijelome svijetu, sve se više uviđa neophodnost iznalaženja i uvođenja protumjera za borbu protiv navedenog fenomena.

Tara Beata Racz: Odgoj i obrazovanje u digitalno-robotsko doba
Kročili smo u vrijeme eksponencijalnoga tehničkog rasta, automatizacije poslova i sve učestalije uporabe uslužnih robota i umjetne inteligencije. Gotovo svako kućanstvo posjeduje pametne telefone, internetsku vezu i osobno računalo. To posljedično rezultira sve duljim boravkom u virtualnom svijetu. U interakciji s novim tehničkim izumima, ljudi se mijenjaju kao i način na koji doživljavaju i upravljaju svojom okolinom. Zamijećeno je da proizvođači tih tehničkih proizvoda ignoriraju potencijale opasnosti koje takvi proizvodi sa sobom nose. Stoga su psiholozi i psihijatri sve zabrinutiji. Ove promjene sa sobom povlače niz pitanja, izazova i nedoumica, naročito u području odgoja i obrazovanja. To potiče produbljeno ispitivanje kako najbolje pripremiti roditelje, odgajatelje i nastavnike na turbulentnu i neizvjesnu budućnost koja čeka sadašnje, a osobito buduće generacije.

skola-danas @ 21:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
154058
škola
Nema zapisa.
Index.hr
Nema zapisa.